Neiskorištene mogućnosti

Neiskorištene mogućnosti

Iako je unutarfilmska građa ponudila širok raspon osjećajnosti koji seže i do izražene tjeskobe, nebriga je za razgovijetno prikazivanje priče uvjetovala i znatnu gledateljevu distanciranost

Vrhunce opusa američkoga filmskog redatelja i najčešće scenarista Roberta Bentona možemo smjestiti u razdoblje druge polovice sedamdesetih i prve osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su mu filmovi poput Kramer protiv Kramera (1979) ili Mjesta u srcu (1984) bez poteškoća priskrbljivali visoke kritičarske ocjene te uspješan prijem zahtjevnijega gledateljstva. Usmjerenost strukturama drame, kao i melodrame, očitovana je i u filmu Tragovi na duši koji premošćuje petogodišnju redateljsku stanku.

Bentonovo redateljsko uprizorenje scenarističkoga predloška Nicholasa Meyera izravno ukazuje i na književni izvornik Philipa Rotha. I u odnosu ta dva narativna medija možemo iznaći i temeljne nedostatke filma. Naime, filmska inačica razmjerno se vjerno pridržava književnoga predloška, što ne mora nužno biti nedostatak, ali zahtijeva puno razumijevanje odrednica obaju. Gledateljeva percepcija filma izravnija je od čitateljeve percepcije knjige, koju možemo označiti apstraktnijom. I, pogotovu prenošenje slične strukture iz jednog medija u drugi, nužno zahtijeva i različite metodološke postupke.

Više razina

Tako je Meyeru, pa i samu Bentonu, ponestalo potrebne stvaralačke discipline. Upustili su se u pripovijedanje na različitim vremenskim razinama, a zanemarili su određenost teme, pa u filmu naposljetku nije jasno da li je doista riječ o snažnoj emotivnoj povezanosti središnjih likova, fakultetskoga profesora zrele dobi (Anthony Hopkins) i duševno i društveno ne posve stabilne znatno mlađe žene (Nicole Kidman) ili o nijekanju rasnoga podrijetla središnjeg muškog lika, nijekanju što čitav njegov život može učiniti lažnim. Ne smijemo zaboraviti ni da postoji više razina prikazane priče, koje objedinjuje lik pripovjedača pisca (Gary Sinise). Zbog neodređenosti autora ni gledatelj se ne može u potpunosti odrediti spram filmske građe. Pri uprizorenju je predloška emotivni segment u gledateljevoj recepciji snažniji, pa se završno pročišćenje junakove rasne uvjetovanosti čini neutemeljenim u razvoju dramaturgije.

Ipak, film je to izraženo uspjela redateljeva rada s glumcima, čije izvedbe i inače dosežu visoku razinu. Osobnost je Anthonya Hopkinsa u tumačenju ostarjela profesora neprijeporna, kao i nestabilna senzualnost Nicole Kidman u ulozi njegove posljednje partnerice. Ustvrdimo li da se Gary Sinise s nešto manje lakoće nosi s likom pisca koji tumači, nužno je napomenuti i izvrsnu izvedbu Eda Harrisa u tumačenju lika duševno nestabilna bivšeg muža središnjega ženskog lika.

Glazba Rachel Portman primjerena je, kao i snimateljski učinak Jean-Yvesa Escoffera, koji nije imao poteškoća u uvjerljivu očitavanju različitih razdoblja i prostora. Zanatski učinak montažera Christophera Tellefsena nije uspio prekriti dramaturške nedostatke scenarističkoga predloška, pa postaje pretjerano uočljiv, ali premalo učinkovit.

Redateljskim je postupcima Robert Benton naznačio dvostrukost odnosa filmskoga tkiva i gledateljeve percepcije. Iako je unutarfilmska građa ponudila širok raspon osjećajnosti koji seže i do izražene tjeskobe, nebriga je za razgovijetno prikazivanje priče uvjetovala i znatnu gledateljevu distanciranost, sa tek ovlašnim naznakama empatije, ali bez ikakvih natruha izravne uživljenosti u zbivanja. Film Tragovi na duši uz promišljeniji je pristup scenariju mogao snažnije svjedočiti o svjetonazoru, pa i stilu toga sada već filmskoga veterana. No, ovakav kakav jest tek je prikaz nedovoljno iskorištenih mogućnosti.

Tomislav Čegir