Na novom albumu postajem kantautorica

Na novom albumu postajem kantautorica

Lidija Bajuk-Pecotić, autorica i institucija za etnologiju i folkloristiku s gitarom, upravo je izdala šestu zbirku poezije, Pipilotine pjesme, a priprema i novi album U paprati u izdanju Crno-bijelog svijeta

Lidija Bajuk-Pecotić, kantautorica i pjesnikinja, posebna je i zanimljiva pojava tzv. etno, ali i čitave naše glazbene scene. Ovih joj je dana izašla šesta zbirka poezije Pipilotine pjesme (druga u Meandrovu izdanju), a upravo dovršava i novi glazbeni, prvi kantautorski, album. Singl Moja pjesma, kao i videospot, već su neko vrijeme na tržištu, a ako je suditi po božanstvenoj baladi Mjesečeva sestra, koju je Lidija — bez benda, sama se prateći na gitari — izvela na predstavljanju knjige, njezinu se novom albumu (koji je već u miksu) itekako treba veseliti.

Čujem da na novoj ploči krećeš u novom smjeru?

— Da, na dosadašnja su tri samostalna etnoalbuma uglavnom bile moje obrade tradicijskih hrvatskih napjeva, s pokojom vlastitom pjesmom. Sada su sve autorske — predstavljam se kao kantautorica, manje kao ehnoglazbenica, no naravno da ima i tih elemenata. To su zapravo pjesme koje nisu nastale jučer: neke su najnovijega datuma, a neke sežu daleko unatrag, u doba mojega studiranja, u doba kad sam imala devetnaest godina. U pitanju je znači dugo razdoblje, što se može osjetiti i po stihovima i po glazbi, može se čuti kako sam odrastala, vidi se put kako sam se približavala tradicijskoj hrvatskoj glazbi. Nove pjesme imaju u sebi i stare hrvatske usmene književnosti i naše melodije, dok se u starijima čuje i bolivijska, afrička, keltska, šire sredozemna, glazba — uz rock, jasno, koji mi je bio glazbeno utemeljenje. Vidi se razvoj mog budućeg odnosa prema world musicu, što se tada još nije tako zvalo, u ovim starijim već se nazire sklonost svjetskom etnu — ili kako se god žanr hoće nazvati.

Zanimljivo, ti si kao i najveći dio naših etnoglazbenika došla iz rocka, dakle, na neki način, obrnutim putim — najprije si otkrila i voljela svjetsko, internacionalno, ponajprije angloameričko pa tek nakon toga dolazi povratak u vlastito, otkrivanje svoga. Isto tako, kao mnogi u nas, potporu za rad i osobito bavljenje ovakvim zvukom dobila si izvana, a ne od vlastite okoline i kulture.

— Točno — 1987, na poziv pokojnoga Tonija Sabola, nastupala sam na koncertima blues-legende Johna Mayalla, u Ljubljani, Čakovcu i Beogradu. Mayall je došao na moje tonske probe i na koncert, valjda su me bili ishvalili njegovi glazbenici pa me htio čuti. Nakon svirke ponudio mi je da odem s njim na europsku turneju, i čak me pozvao u Ameriku.

Druga je Joan Baez, na čija sam dva koncerta, u Ljubljani i Zagrebu, 1989. nastupila kao predizvođačica. Joan je bila ključna osoba: ako mi je John Mayall dao potporu kada nitko nije, ona mi je dala nešto drugo. Pitala me: »Ima li u vašoj zemlji ljubavnih balada koje bi se mogle pjevati uz gitaru?«. Rekla sam: »Da, naravno da ima« — misleći na međimurske balade koje su mi bile najbliže — a već sam pjevala neke od najpoznatijih međimurskih napjeva — Ljubav se ne trži, Klinček stoji pod oblokom, Vuprem oči, Zvira voda i sl. Međutim, odlučila sam sve malo bolje istražiti i za Joan pripremiti po jednu reprezentativnu baladu iz, tada još, svih republika i pokrajina. Otišla sam u Institut za etnologiju i folkloristiku i, zapravo, više nikad iz njega nisam izašla.

Znači, prvi impuls došao je izvana. Što misliš što je razlog za to stanovito prokletstvo, temeljna nesposobnost naše vlastite kulture da prepozna najbolje u sebi?

— Mi smo nažalost mali i, najčešće, tako nesigurni, frustrirani. Mislimo da je sve tuđe bolje, zanimljivije. Fasciniramo je irskom i kubanskom glazbom, a zapravo imamo nevjerojatno bogatstvo — bogatstvo koje se ne mora isključivo predstavljati ovako kako se najviše radi — tamburaški, kudovski. Uvijek se može iskoračiti iz stereotipne reprezentacije i pokušati eksperimentirati. To je ono što su radili i Legen, i Dunja (Knebl), i Cinkuši, Tamara (Obrovac), Boxer i čitava scena.

S nominacijom Tamare Obrovac za World Music Award BBC-a ponovno se pokrenula rasprava i često se, pogotovo među glazbenicima, razgovara o jednome — kako prezentirati hrvatsku glazbu vani, koji je idealan model za to i slično. Jer, ako pogledamo cijelu regiju, osim Slovenije, čini se da su sve okolne zemlje našle neki ključ, brand ili pakung — dovoljno je sjetiti se primjera poput Mostar Sevdah Reuniona ili romskih puhačkih orkestara. Što misliš zašto to još nije uspjelo Hrvatskoj — je li u samoj glazbi stvar, u recepciji, u Hrvatskoj samoj...?

— Što se same glazbe tiče — u njoj sigurno nije problem. Hrvatska ima bogatstvo i zanimljivost, upravo u tim nevjerojatnim različitostima. Najveći je problem u potpori institucija, a ona izostaje. Mi ne smijemo ovisiti, gotovo parazitski, o sponzorima, donacijama i slično, ali početna su ulaganja nužna kako bi se stvar zavrtjela. A onda naravno, kad sve krene, čitav projekt može se razvijati od sebe.

Tamara je bila prva, a tu je, čini mi se, najviše potpore došlo od lokalnih vlasti. Mi ostali, pritom mislim na predstavnike etnoglazbe, još nismo imali takvu potporu, što ne znači da nećemo.

Jer, u čemu je konkretno problem — ako mi npr. idemo na Womex (najpoznatiji svjetski festival etnoglazbe i produkcije), gdje se treba predstaviti, gdje se ostvaruju kontakti s producentima, agentima i menadžerima, a mi dođemo s fotokopiranim materijalom i CD-ima sprženim u vlastitim podrumima i tvrdimo da je to najbolje što hrvatska etnoscena ima — to je neozbiljno. Nitko od važnih ljudi neće to ozbiljno shvatiti, a kamoli poslušati. Mi, glazbenici, ulažemo koliko imamo, ali to nije dovoljno.

Drugim riječima, ti misliš da je stvar u pakiranju. Ne misliš li da je problem u nečemu drugom — možda u tzv. negativnoj identifikaciji, odnosno predstavljanju sa mi nismo nešto, u odnosu na mi jesmo drugih u regiji — to nešto u ovom je kontekstu uvijek poslovični Balkan. Jesmo li mi Balkan?

— To je drugi dio priče. Ja se ovdje ne bih bavila stereotipima. Balkan je povijesna i zemljopisna odrednica, na kraju krajeva. Mislim da mi svakako djelomično jesmo Balkan — glazbeno, to se svakako može prepoznati u dijelu našega tradicijskog folklora. Balkanskog udjela — zapravo vrlo živopisna — ne treba se stidjeti. Stvari nikad nisu crno-bijele, a mi patimo od toga da se one samo tako prikazuju — urbano-ruralno, građansko-seosko, bijelo-crno... Nisam sklona tome jer su ponovno u pitanju stereotipi. Naš cijeli background, pak, ono što Hrvatska znači u Europi i svijetu svakako nije pozitivno djelovalo na to kako će se naša glazba doživljavati vani. Stvari se ipak mijenjaju.

Otvorenost za suradnju i tolerancija najvažnije su jer je nazivnik u Hrvatskoj, u međuljudskim odnosima, politici i dalje — strah, veliki strah. Kad se suprotstavimo tom strahu i međusobno počnemo komunicirati otvoreno — zašto ne i u različitosti, i u njoj je ljepota — onda će i slika o nama u Europi biti drukčija pa će se valjda stvoriti i uvjeti za prihvaćanje svega što Hrvatska nudi u glazbi, folkloru i tradiciji.

Knjiga ti je upravo izašla. Zapazio sam, ovako na prvi pogled, u tvojim pjesmama nekoliko mediteranskih tema, motiva i pojmova — Trajnanenanana, koja je istarski motiv, zatim Tremuntana itd. Je li to tvoj iskorak, kao sjevernohrvatske, međimurske pjevačice prema drugom, a i poznatijem, afirmiranijem etnu?

— Počela sam kao etnoglazbenica koja interpretira međimurske napjeve i po tome me znaju, ali u posljednjih pet i više godina proučavam i tradicijsku glazbu širega hrvatskog područja, kao i dijelova gdje Hrvati žive izvan granica. Moj se repertoar sastoji i od istarskih, dalmatinskih i slavonskih pjesama i volim kad iz publike dođe netko i kaže: Sviđa mi se vaša obrada Never Jele, istarske pjesme, na međimurski način. Imam otklon od uobičajenog, a upravo to je etnoglazba: mnogi danas zaboravljaju da je definicija etnoglazbe — autorsko viđenje tradicijskog. Poštujem i stihove i notni zapis pjesme, ono bitno ostaje u njoj, a način i emocija su ono što izvođenju daje autorsko. Moj je međimurski izraz posveta tome dijelu moga repertoara. Ja sam Istranka kad dođem u Istru, osjećam se Slavonkom u Slavoniji, iako su mi zapravo Međimurje i Dalmatinska zagora, na neki način, zavičaj. Međimurje, jasno je zašto, Dalmatinska zagora zbog mnogo čega, no najviše zbog njihovih lirskih pjesama.

Zaista? Posljednje je na što bi čovjek pomislio u odnosu na tamošnju glazbu lirske pjesme — o njima ne znamo ništa, očito.

— Zato jer ih nitko ne izvodi. Iz dinarskoga pojasa znamo uglavnom treskavice, ojkalice, gange i rere, a to područje vezujemo uobičajeno za epsko, epsku književnost, mušku, ratničku. Ono pak što sam ja slučajno našla po pjesmaricama bilo je, naprotiv — nekoliko lirskih pjesama koje su me privukle emocijom, lijepom melodijom, a nisam ih nigdje prije čula. Bila sam iznenađena da Dalmatinska zagora ima takvu lirsku pjesmu, žensku — uspavanke, ponekad i naricaljke. Pjesme dakle koje su intimne, okrenute sebi.

Nakon ovoga autorskog albuma slijedi još jedan međimurski, ali nakon toga svakako hoću raditi album s pjesmama Dalmatinske zagore, jer im, na neki način, želim vratiti — nažalost, nemam ljepše riječi — dignitet.

Razgovarao Đorđe Matić