Mnoštvo tajni

Mnoštvo tajni

Drama Osam žena pruža svakoj od glumica gotovo jednaku mogućnost za afirmaciju, no svakako treba upozoriti na scenske, kostimografske i glazbene elemente predstave

Književni opus francuskoga dramatičara Roberta Thomasa (1927-1989) gotovo je nepoznat hrvatskoj publici, čemu je dobrim dijelom zaslužna činjenica da u posljednjih nekoliko desetljeća nije bilo izvedbe njegove drame ni na jednoj pozornici u nas. Drama Osam žena, kojoj je sam autor pripisao žanrovsku odrednicu tragikomični triler, prije osječke premijere 7. svibnja praizvedena je 1962. u Rijeci, a sam predložak vrlo je zanimljiv i intrigantan komad u kojem se na samosvojstven način isprepleću poetika kriminalističkoga romana, slična ponajviše djelima Agathe Christie, te strindbergovsko, gotovo ženomrzačko, pismo, no ni jedan element nije realiziran u toj mjeri da bi se govorilo o paradigmatičnom preuzimanju, nego prije o tragovima žanra.

Radnja je naime uokvirena ubojstvom hranitelja obitelji Marcela, a zatočeno na izoliranu imanju, zametenu snježnom olujom, nalazi se osam žena — potencijalnih ubojica; svaka ima moguć motiv, a ni jedna nema čvrsta alibija. Klupko istine odmata se čas u korist jedne, čas u korist druge, zapravo se još više zaplećući, a novim tajanstvenim događajima — prekid telefonske linije, zaključana vrtna vrata, krađe, trovanja pasa i slično — pojačava se i napetost i neizvjesnost drame. Ostavši vjerna izvorniku, dramu je na osječku pozornicu postavila mlada redateljica Aida Bukvić (već je surađivala s Osječanima režirajući Jug 2 Davora Špišića), a u ulogama osam žena pojavile su se Mira Perić-Kraljik kao domaćica i Marcelova žena Gaby, Tatjana Bertok-Zupković i Sandra Lončarić kao njihove kćeri Suzon i Catherine, Ana Stanojević u ulozi Gabine mame, Ljiljana Krička Mitrović u ulozi Gabine sestre, Marcelova sestra Pierrette — Nela Kočiš te posluga, gospođa Chanel: Radoslava Mrkšić i sobarica Louise: Lidija Florijan. Svaka od njih osam ima svoju tajnu, mračnu stranu: kockarski porok, neželjenu trudnoću, lažnu uzetost, ljubavnu aferu, sumnjivu prošlost, skrivenu bocu konjaka... čime se prikazuje vajningerovsko žensko načelo iracionalna, nemoralna, mračna, materijalnoga bića, određena ponajviše vlastitom spolnošću. Postupnim otkrivanjem njihovih tajni premještaju se i elementi u gusto isprepletenoj mreži odnosa, svako malo bacajući novo svjetlo kako na pojedinca tako i na zajednicu. Katarzični kraj s dvostrukim obratom skida krivnju sa svake od njih, ali ga svakoj i pripisuje, ostavljajući ih živjeti s grizodušjem (što pak podsjeća na Freudove teze da oni zločini koji se ne počine u zbilji, ali je postojala pomisao na njih, želja za njihovom izvedbom, također bivaju kažnjeni, ali ne vanjskom institucijom pravde nego unutrašnjim sudom, imanentnom pravdom koja kažnjava zle misli).

Drama Osam žena pruža svakoj od glumica gotovo jednaku mogućnost za afirmaciju, najviše su se pak istaknule Sandra Lončarić, Tatjana Bertok, Nela Kočiš i Radoslava Mrkšić, no svakako treba upozoriti na scenske, kostimografske i glazbene elemente predstave. Naime, za glazbu zaduženi Branko Kostelnik i Roderick Novy nenametljivo su upotpunili atmosferu drame, dok je kostimografkinja Mirjana Zagorec (zanimljivo je da je ona potpisuje kostimografiju i u Strindbergovoj Ima zločina i zločina koju je na osječku pozornicu postavio Z. Sviben; predstavu koja osim kostimima i atmosferom podsjeća na Osam žena) rješenjima evocirala pedesete godine, ali neposredno i suvremenost, ponajviše izborom odjeće što podsjeća na serijal Seks i grad. Ivo Knezović ponovno se pokazao odličnim scenografom, posežući za naočigled jednostavnim, ali vrlo funkcionalnim rješenjima.

Kristina Peternai