Memorija i privid

Memorija i privid

Pauk je uglavnom usredotočen na kameršpilsko predočavanje pomaknuta unutarnjega stanja protagonista i njegove izgubljenosti u svim zatečenim ambijentima, ali i samim tim ambijentima

Ne, naslovni lik nove kronenbergovske more nije se jednoga jutra probudio kao kukac, poput Kafkina Georga Samse, niti je mutirao u pauka kao predmet znanstvenoga pokusa. Premda su obje situacije itekako moguće kada je u pitanju fikcija Davida Cronenberga, njegovu posljednjem protagonistu Spideru / Pauku dogodilo se nešto drugo, možda i mnogo gore. Jednoga dana, zamijenivši umobolnicu ubožnicom, »isušen (shizofrenijom) poput ženke pauka kada odloži jajašca« (tako svoja iskustva s paucima opisuje njegova majka), počeo se ponovno sjećati, uhvativši se u mrežu vlastitih uspomena.

Od gubitka pamćenja (Memento, Čovjek bez prošlosti), sve nas češće uvjerava suvremeni film, mnogo je gora stvar (bolno i obilno) sjećanje (primjerice, filmovi Terencea Daviesa). Sjećanja su agresivna i hirovita, dolaze nenajavljeno i često guraju na površinu silom potisnuto. Nerijetko su traumatična, pa i nepouzdana. Cronenberg uskače u taj (post)lakanovski vlak varljivih subjektivnih projekcija i rekonstrukcija preko predloška engleskoga pisca Patricka McGratha. Iz njegova vagona na londonskom peronu, kao posljednji putnik, sada doslovce izlazi glumac Ralph Fiennes. Beživotan, zgužvan i izgubljen, mrmljajući nešto sebi u bradu i s otrcanim kovčežićem u ruci, nesigurnim koracima kreće prema East Endu. Ondje, u susjedstvu nekadašnje obiteljske kuće, okružen tek nužnim komadima pokućstva, malobrojnim stanarima i strogom skrbnicom, nastavlja životariti i počinje se sjećati uporno obilazeći mračne i nejasne predjele dječaštva. Kao otjelovljeni duh iza vrata ili promatrač iz sjene.

Miješanje ženskih uloga

Središnji predmet Spiderovih putovanja u prošlost i ključ za moguće psihoanalitičko tumačenje sama filma, lik je majke. Prema njegovim sjećanjima, otac (Gabriel Byrne) ubio ju je na mah kada ga je u nezgodnu trenutku zatekla s lakom ženom iz lokalne gostionice. Kvaka je svakako u tome što majku i kurvu igra ista glumica, (u preobrazbama izvrsna) Miranda Richardson, a potkraj filma, kada Pauka već toliko izmore sjećanja, i šefica pansiona (inače Lynn Redgrave) poprima njezin lik. No, korijen problema možda je prije u tome što je subjektivna Spiderova perspektiva, u kojoj se taj lik simbolički utrostručuje, vjerojatno iskrivljena edipalnim projekcijama, zbog kojih se različite (arhetipske) ženske uloge počinju dodirivati i miješati.

Više od natuknica u tom smjeru od Cronenberga ovaj put nećemo dobiti, jer se njegova na riječima škrta i spora psihodrama, zatvarajući shizofreni lik u kutiju nesigurne memorije (on opsesivno bilježi sve čega se sjetio) i privida (jer ne zna što je zapravo istina), istodobno sve više otvara raznim, pa i kontroverznim tumačenjima. K tome ponešto razvučen, s dosta praznaa hoda. Fiennesove (djelotvorne) inercije i nijemosti, Pauk je uglavnom usredotočen na kameršpilsko predočavanje pomaknuta unutarnjega stanja protagonista i njegove izgubljenosti u svim zatečenim ambijentima, ali i samim tim ambijentima. Cronenberg je nedvojbeno majstor u kreiranju začudnih i sumornih ozračja. Bolećivost i hladnoća, najavljeni već pljesnivim podlogama špice, zrače iz gotovo svakoga kadra, dok se rumena ljudska lica probijaju kroz naslage sivoplavih i zelenkastih tonova. Pridružuju im se nadrealno opustjele ulice East Enda, bez ljudi i života, zgrade sa zazidanim prozorima, tmasti ambijent gostionice... Katkada će, iz zvučne piste filma, do osjetila prodrijeti melankolični tonovi elizabetinske vokalne skladbe te partitute Howarda Shorea. Takva audio-vizualno strategija gledatelja lako uvlači, ali ga i dalje ostavlja u ledenom oceanu privida, nesigurnosti i neznanja. Reklo bi se: ipak je to pravi, premda ne i najveći, Cronenbergov film.

Diana Nenadić