Vijenac 267

Film

Ali, red. Michael Mann

Kržljavi robusnik

Treba još spomenuti da je promašaj bio i angažiranje Willa Smitha za ulogu Muhammada Alija. Kržljavi Smith nimalo ne sliči robusnom Aliju. Osim toga, ne odgovara ni po temperamentu

Ali, red. Michael Mann

Kržljavi robusnik

Treba još spomenuti da je promašaj bio i angažiranje Willa Smitha za ulogu Muhammada Alija. Kržljavi Smith nimalo ne sliči robusnom Aliju. Osim toga, ne odgovara ni po temperamentu

Ali, biografija legendarnoga boksača Cassiusa Claya, koji je nakon preobraćenja na muslimansku vjeru dobio svoje poznatije ime Muhammad Ali, visokoproračunski je film umjetničkih i, dakako, oskarovskih ambicija.

No, film je propao, a glavni je razlog tome posvemašnja kaotičnost njegove strukture. Mnogi biografski filmovi pali su na ispitu kvalitete, jer nisu znali izabrati i reducirati informacije iz životopisa, a Ali pripada među ekstremnije primjere takva pada. Scenaristički tim (kojemu pripada i redatelj filma Michael Mann) štreberski je odlučio raznovrsne aspekte Alijeva života prikazati prema načelu svega pomalo.

Ipak, neki zameci smislenijega koncepta postoje. Tako su autori ispravno shvatili da je Ali bio mnogo više od sportske ličnosti. Zbog toga u filmu nad sportskom borbom prevladava sudjelovanje u borbi za crnačka prava i slobodu vjeroispovijedi te u pobuni protiv rata u Vijetnamu. No, to ne znači da su boksački mečevi zanemareni. Naprotiv, scena borbe na početku filma, one u kojoj je Ali prvi put osvojio titulu prvaka, kinetičkom energijom i efektnim stilizacijama najuvjerljiviji je dio filma (legendarni meč za titulu protiv Georga Foremana u Zairu, kojim završava film, mnogo je anemičnije prikazan, jer ga je Mann opteretio emocionalnim angažmanom na rubu patetike). No, to su jedini trenuci filma posvećeni samu boksu, jer je u ostatku filma on ili dio Alijeve medijske predstave ili povezan s njegovim religioznim i političkim borbama. Dakle, boks nije zanemaren, ali nije ni dominantan, što je zanimljiv pogled na ulogu sporta u Alijevu životu.

Film se može pohvaliti i podtekstom vezanim za svoj naslovni lik. Taj se podtekst u filmu našao, možda, i bez svjesne autorove želje. Ali je na prvi pogled prikazan klišejizirano pohvalno, kao dobričina koja svoj položaj želi uporabiti u plemenite svrhe, dok ostali (njegovi vjerski vođe i menadžer Don King) iskorištavaju taj položaj za svoje pohlepne ciljeve. No, s obzirom da je slavni boksač bio (i tako je prikazan) buntovnik kojemu je prkos prema autoritetima bio životno stajalište i medijski showman ravan Donu Kingu, nenametljivo se razvija pitanje da li je Ali stvarno bio iskreno altruističan aktivist ili je antiratnu i procrnačku borbu doživljavao samo kao sredstvo za isticanje buntovničkog individualizma i ekscentrične originalnosti?

Pucanje po šavovima

No, nažalost, kad film dođe na teren Alijeva privatnoga života, počinje se raspadati po šavovima, upravo zbog spomenute neselektivne pretrpanosti. Bezbrojni aspekti njegova privatnog života samo su ovlaš dotaknuti, iako su u određenim trenucima istaknuti kao bitni. Među njima možemo spomenuti odnos Alija s ocem, njegov odnos sa svojim duhovnim savjetnikom i prijateljem Bundinijem i odnos s političkim vođom Malcolmom X-om.

Redatelj Mann pritom je prilično zabrljao stvar uporabom pogrešna stila za takav predložak. Naime, on je redatelj koji radnji i likovima voli dodavati izraziti emocionalni intenzitet,no takav pristup Aliju rezultirao je velikim brojem emocionalno intoniranih scena čija emocionalna snaga nema pokrića u samoj situaciji. Rezultat je čest prelazak u površnu patetiku, ponajviše u dijelovima filma koji uzaludno pokušavaju dati emotivno značenje površno prikazanu Alijevu odnosu s ocem, Malcolmom X-om i Bundinijem, zatim u patetično emotivnu prikazu Alijeva ljubavna života, koji samu Aliju nije mnogo značio, i u samoj završnici filma. Unatoč Mannovu neospornom redateljskom daru (njegovi Vrućina i Probuđena savjest pripadaju među najbolje filmove devedesetih) Ali bi vjerojatno bolje izgledao da ga je režirao neki rutiner sa smislom za konvencionalno pripovijedanje, jer bi on u scenaristički kaos unio reda, a ne bi ga još više potencirao pogrešno uporabljenim kreativnim potencijalima.

Treba još spomenuti da je promašaj bio i angažiranje Willa Smitha za ulogu Muhammada Alija. Kržljavi Smith nimalo ne sliči robusnom Aliju, što se nije uspjelo popraviti ni nabildavanjem ni debljanjem glavnoga glumca. Osim toga, ne odgovara ni po temperamentu, jer je Ali, iako je showman, čovjek koji sama sebe i ono što radi shvaća i odveć ozbiljno, dok je Smith kao glumac opušteni zafrkant koji se šali na račun svakoga, pa i sama sebe. Zato je Smithov trud da, kao Ali, u mnogim trenucima bude smrtno ozbiljan ostao — smiješan.

Juraj Kukoč

Vijenac 267

267 - 27. svibnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak