Knjiga u smeću

Često sam sudjelovao u onim diskusijama o položaju knjige, koje se u nas javljaju pravilno kao mjesečeve mijene. Zastupao sam tada tezu kako bi glavni kupci knjiga morale biti biblioteke, pa sam zato navodio i primjer Skandinavije, jer ondje se upravo to događa. Dapače, rado sam pripovijedao i pričicu koja uz to ide: u toj blaženoj Skandinaviji knjižnica kupi, uzmimo, deset primjeraka neke knjige, pa pet dade u čitanje, a pet stavi u skladište. Nakon dvije-tri godine vadi se onih pet primjeraka iz depoa, a knjige koje su do tada bile u uporabi naprosto se bacaju, jer su postale zarazne: promijenile su mnogo ruku, ljudi su u njih kašljali i kihali, tko zna gdje su se sve vukle. Ta pričica djeluje efektno, i ja sam je, kažem, potezao kad god bih stigao. Ali, onda sam odjednom prestao.

Jer, iznenada mi je postalo jasno da zapravo postupam licemjerno. Da od drugih tražim nešto na što sâm nisam spreman; da zahtijevam od drugih da budu Skandinavci, dok od sebe to ne očekujem. Jer, upitao sam se ovo: dobro, ako se knjige nakon nekoliko godina bacaju, onda to znači da to netko mora učiniti. Bih li ja mogao biti taj? Bih li mogao — kao naredbodavac ili kao izvršitelj — baciti knjige na smeće? I, zaključio sam da ne bih. Da to u mom slučaju nipošto ne dolazi u obzir.

Jer, nikad u životu nisam bacio knjigu. Ni jednu jedinu. I, u tome nipošto nisam osamljen: zapravo je tako s većinom ljudi slična životnog iskustva, tako je sa svim knjigoljupcima moje generacije. O mlađima ne mogu govoriti, jer ih ne poznajem dovoljno, ali za nas znam; znam i zašto bismo prije bacili u smeće nov novcati laptop nego staru i otrcanu knjigu.

Ponajprije, ima tu zacijelo nešto sirotinjskog mentaliteta. Mi smo odrasli u oskudici, pa i inače teško bacamo stvari: odjeću, obuću, pokućstvo. Mi razumijemo da je došlo potrošačko društvo, i da ono nameće posve nov stil života, ali ipak stojimo pred vratima toga novog doba, i nikako se ne odlučujemo ući. A ako nekad i uđemo, opet će knjiga biti posljednji predmet koji će nam zasmetati i kojega ćemo se poželjeti osloboditi.

To je zato što su nas u vezi s knjigama odgajali još strože nego u vezi sa stvarima za svakodnevnu uporabu. Za knjigu se govorilo da je duhovna hrana, da je, dakle, poput kruha. A kruh nikad nismo bacali, nego su se u obiteljima izmišljale razne svrhe za koje bi se on mogao uporabiti (od pravljenja prezla do brisanja žvrljotina u bilježnici kad nije bilo gumice). Kruh je bio svetinja, pa tako i knjiga. A ako se još doda da u mladosti nikad nismo imali dovoljno novca da kupimo knjige koje su nas privlačile, posve je jasno da mi knjigu ne možemo baciti već iz nekih vrlo razumljivih, ekonomskih i socijalnih razloga.

Ali, postoje i drugi razlozi, dublji i važniji. Oni više ne leže u nama, nego leže u naravi knjige. Mi za te razloge i ne moramo znati svjesno, ali ih nekako osjećamo i slutimo, pa se u skladu s njima i ponašamo. Knjiga, ukratko rečeno, ima tu osobinu da ne stari, pa se, u skladu s tim, nikad i ne pretvara u otpad koji bi trebalo baciti.

Svi drugi predmeti imaju drukčiju sudbinu, jer u njih je dotrajavanje povezano s gubljenjem temeljne funcije. Kad cipele postanu stare, onda se rašiju, dobiju rupe na potplatu ili im se iskrive pete. One, dakle, ne mogu više služiti kao obuća, pa njihovo postojanje gubi svaki smisao. Kad auto ostari, onda ga pojede hrđa, izližu mu se klipovi, pukne mu blok motora i više ga nema smisla popravljati. Tako je to sa svim predmetima. Tako je to čak i s drugim tiskanim stvarima osim knjiga, recimo s novinama. Jer, kad novine postanu stare dva ili tri dana, one jednostavno gube svoju temeljnu informativnu funkciju: sve što nam one mogu reći već je poznato, a time i besmisleno.

A s knjigama je, dakako, posve druga stvar. Njihova se temeljna funkcija ne može uništiti, ni onda kad im stranice postanu iskrzane, kad se uvez rašije, a korice otpadnu. Jer, tekst uvijek ostaje. Taj se tekst s vremenom ne kvari, on nije podložan starenju. Knjiga se uporabom ne troši: možete je pročitati koliko god hoćete puta, može je pročitati koliko mu drago osoba, ali ono što u njoj piše ostat će uvijek jednako vrijedno.

Istina jest da se knjiga kvari i dotrajava kao predmet, pretvara se u kupusaru; ali time ona ne gubi identitet, ne pristaje biti ona ista knjiga koja je bila i na dan kad je izašla iz tiskare. Knjige mogu živjeti stoljećima, i prelaziti s oca na sina, a da ipak ostanu ono što su bile.

Po tome su one nalik živim bićima: i živa bića stare, a ipak ostaju ista. Eto, recimo, psi: kad pas ostari — kad postane kostobolan, nervozan i ružan — on ne prestaje biti ono što jest: to krmeljivo biće zapravo je isti onaj Bonzo što smo ga, prije tko zna koliko godina, donijeli u kuću kao nestašno štene. I, što je najvažnije, kontinuitet je jasan i očit, identitet je sve vrijeme tu. Zato se za psa toliko i vezujemo, zato nam ne pada na um da ga se riješimo onako kako se rješavamo starih stvari i kako bi neki htjeli da se rješavamo knjiga. Knjiga je takav nekakav pas, takva neka domaća životinja, pa koliko god da smo zatrpani knjigama, mi ni jednu ne možemo baciti.

Jedino što možda možemo jest da s njom postupimo kao što neki ljudi postupaju s psima. Kad im pas ostari, a oni nemaju srca da ga dadu ubiti, odvezu ga u drugi dio grada i ondje ostave, u nadi da će ga netko naći i pružiti mu utočište. Tako bismo mogli i s knjigama: kad više ne znamo što da počnemo s njima, mogli bismo ih odnijeti u kakvu liječničku čekaonicu, na kolodvor, u park, i ondje ih zaboraviti na klupi. Vjerojatno će se naći netko tko misli da se knjiga ne smije baciti, pa će je uzeti sa sobom.