Kazališni fundamentalizam

Kazališni fundamentalizam

Benichou predstavu izvodi u maniri story-tellinga — istodobno je i pripovjedač i petnaestak likova, koje definira tek pokretima ruku, položajem tijela, i tek sporadično, promjenama glasa

U knjizi memoarskih zapisa, ili jednostavno sjećanja, kako ju je sam i podnaslovio, Peter Brook na jednom se mjestu ispričava arhitektu koji ga je davno pitao kako treba izgledati kazalište. Na početku bogate karijere, koja još traje, Brook mu je govorio o poželjnoj odvojenosti gledatelja i gledanih, o potrebi da kazalište, točnije izvedbeni prostor, bude strogo i formalno odijeljen od gledatelja, osvijetljen, zatvoren i tako fokusiran, dok gledatelji trebaju ostati u mraku. Između gledališta i pozornice, savjetovao ga je, treba biti rampa. Desetak godina nakon toga slučajnog susreta Brook je promijenio mišljenje, i otkrio da je kazalištu, suvremenom ili vječnom, najmanje potrebna upravo ta rampa.

Rezultat toga novog mišljenja o kazalištu akcijski su spektakli Petera Brooka, među kojima je i maratonska, osmosatna Mahabharata, kazališna verzija ključnog epa indijske, pa i dobra dijela azijske kulture. Prema mišljenju redatelja najbolji je način da se kazališno prenese Mahabharata jednostavno slijediti priču, a gledatelj će samo prateći je doživjeti transformaciju. No, pitanje je koliko je gledatelja u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani na otvaranju 10. festivala suvremenih izvedbenih umjetnosti Exodus doživjelo transformaciju prateći nešto više od sat vremena fragmenta te davne produkcije u solu francuskoga glumca Mauricea Benichoua naslova Smrt Krišne.

Nastavak akcijskog spektakla

Suradnja Brooka i Benichoua traje već nekoliko desetljeća, jer je i taj glumac bio dio veselog istraživačkog društva u Brookovu pariškom kazališnom laboratoriju, iz kojeg je izašla, uz mnoge druge, i prva grandomanska verzija Mahabharate. Danas Benichou sam putuje po svijetu prenoseći Brookovu istinu u adaptaciji Marie-Helen Estienne i Jean-Claudea Carrierea, nastupajući nesmiljeno po svim kutovima Europe i šire, igrajući Smrt Krišne možda najprije kao odjek slavnoga prethodnika.

Brookova Mahabharata doživjela je međunarodni uspjeh, ali i val negodovanja i kritičkih pogleda, koji su ne samo posumnjali u moć kazališne interkulturalnosti, čak i kad je popločana dobrim namjerama, nego i u sam cilj takve pustolovine. Iako se Brooku teško može prigovoriti baš onaj sirovi imperijalizam, čak i ako je kulturalna, ostaje poneko pitanje sama kazališnog prijenosa teksta čiji se naslov u određenoj kulturi može čitati i kao povijest čovječanstva. Ukratko, Mahabharata je igrana prije gotovo četvrt stoljeća, kad su problemi interkulturalnosti formulirani drukčije, i kad se činilo da civilizacijski kotač možda ipak kreće prema naprijed.

Benichou predstavu izvodi u maniri story-tellinga — istodovno je i pripovjedač i petnaestak likova koje definira tek pokretima ruku, položajem tijela i, tek sporadično, promjenama glasa. Na čuvenom crvenom tepihu, Brookovoj stalnoj rekviziti i definiciji izvedbenoga prostora na metaforičnoj i na posve konkretnoj razini, Benichou Smrt Krišne počinje svojevrsnim svetim poklonom i paljenjem uljanica, kao pripremnim ritualom prije čitanja, pripovijedanja ili izvođenja. No, kad Benichou zaista i odrađuje svoju ulogu, ili uloge, riječ je u sveukupnosti o naučenom ritualu, gdje su značenja veća od izrečenih. Dakako, značenja transcendiraju u svakom kazališnom činu, ali baš zato što je riječ o indijskoj kulturi koja je u ovom slučaju prenesena francuskim jezikom i titlovana na slovenski, sudbononosna komponenta ili, treba li reći, metafizička potka mita o sukobu indijskih plemena i ulogama celestijalnih sila u patnjama smrtnika, nekako izbjegava gledatelja.

Riječ umjesto slike

Oslanjanje na arhetipski model pripovjedača, koji okružen publikom skromnim izvedbenim sredstvima prenosi priču veću od života, kakve postoje u svim kulturama od, pa i o, stvaranju svijeta i vječnoj borbi između Dobra i Zla, čini se da bi Benichou trebalo malo više materijala i nešto više vremena da gledatelja zaista uvuče u svoj svijet znakova i simbola. Neinformirani se, naime, teško snalaze u genealogiji, višestrukim reinkarnacijama i ostalim kulturalnim posebnostima određenog koda, koji su u ovakvoj instant verziji uglavnom samo naznačeni, a ponekad ni to. Zato ostaje samo priča o padu najjačeg od svih, koji shvaća da tek voljnim samouništenjem može prekinuti lanac nesreće i rata te vratiti slabijima utjehu.

Današnja Benichouova izvedba ipak ima smisla za zagrižene kazališne tradicionaliste. Otrcana fraza da kazališta nema bez glumca tu dobiva konkretnu potvrdu, ako je već zbog svoje metaforike uopće treba. Nedvojbeno vladanje svim izražajnim sredstvima, precizna tehnika i apsolutna koncentracija, kakve Benichou pokazuje na početku predstave, polako se rastapaju i ustupaju mjesto čak i zabavljačkim trikovima, čime se ruši iluzija posvećenosti stvorena kvaziritualnim glazbenim i svjetlosnim ozračjem. Ipak, u doba kad nama nešto bliži starogrčki ep doživljava plošnu kinoinkarnaciju, sa spektakularnošću primitivnom u namjeri, a viskotehnološkom u realizaciji, jer riječ je tek o računalnom imaginariju koji gubi čak i primarni fascinirajući potencijal nagomilanih slika, Benichou s jednostavnim uvodom u polje poslije bitke, gdje s tek nekoliko stihova naznačuje milijune mrtvih, rastavlja uvriježene kodove prezentacije. Umjesto reaktualizacije staroindijskog epa, Smrt Krišne zato je prije fundamentalistička obrana kazališta u njegovu iskonu.

Igor Ružić