Iz vodvilja u horor

Iz vodvilja u horor

Uigrani glumački ansambl ne nudi mnogo iznenađenja, osim mlade Leone Paraminski (Ala), koja će liku znati osigurati razvojnu liniju i činiti ga sve življim i zanimljivijim

Kao da želi okušati i ispitati svoje današnje, neki kažu u pogledu umjetničkih kriterija vrlo problematične, neki samo tzv. kronično tranzicijske, mogućnosti, hrvatsko glumište ove sezone vraća se naslovima s kojima je nekoć, gotovo istodobno sa svjetskim kazališnim središtima, postizalo uspjehe, koji se ne bez razloga nazivaju i legendarnima.

Nakon Ionesca evo nam i njegova varšavskoga bratića, kako su Slawomira Mrozeka od milja nazivali Francuzi, iako se on podjednako oslanja i na svoje poljske prethodnike Witolda Gomrowicza i Stanislava I. Witkiewicza. Njegova najpoznatija drama Tango, koja je nedavno potaknula Vladimira Stoisavljevića na zanimljivu suvremenu autorsku parafrazu izvedenu u Osijeku, napisana je 1965, a 1967. imala je praizvedbu i u Zagrebu i u Parizu. Posrećilo mi se za jednoga kratkoga izleta osvojiti sjedalo u dugo vremena za tu predstavu uvijek rasprodanu Theatre de Lutece na vrlo uspješnoj izvedbi koju je režirao izvrsni glumac Laurent Terzieff, dodijelivši u njoj sebi ulogu Artura. Koliko god francuska praizvedba bila slavnija, i u njoj živjelo više teatarskih aluzija na parodiranoga Hamleta i Fortinbrasa, s kojima se poigrava Mrozek, pa su i opreke burleske i tragike bile možda izrazitije, zagrebačka mi se činila boljom po snažnoj životnosti i dubinskoj duhovitosti.

Drama s tezama

Mrozek iz vremena hladnoga rata i bolnih dilema oko revolucije i restauracije, rušenja starih vrijednosti i nemoći uspostavljanja novih bio nam je toliko blizak da je redatelj Vanča Kljaković s tada našim najboljim glumačkim ansamblom (Božidar Smiljanić kao Artur, Nada Subotić kao Emilija, Josip Marotti kao Stomil, Zdenka Heršak kao Eleonora, Ljubica Jović kao Ala i dr.) bez imalo apriorne težnje za stilizacijom ili izravnom komikom, naoko snagom sama dijaloga i velikih glumačkih kreacija u pomno razigranim uzajamnim odnosima, bez pretjerivanja u tempu kao i bez imalo karikaturalnosti, dosegnuo vrhunske komične i u njihovoj pozadini duboko tragične učinke.

A danas? Nije bez povoda Mrozekov Tango i u vrijeme svoje prve pojave nazivan dramom s tezama, u množini, zato što ih je toliko da svatko može izabrati neku po svojem ukusu, ili ih sve poništiti u ime autorove skepse i cinizma. Svojim intelektualnim humorom to je djelo piscu svojedobno priskrbilo šarolike epitete poput lijevoga intelektualca koji se s nostalgijom ruga samu sebi i svojim sličnomišljenicima, Ionesca, koji okrenuvši se oko vlastite osi ipak ne postaje reakcionarnim, kao što se to spočitavalo njegovu tobožnjem uzoru, pa sve do anarhista s lijevim ili s desnim predznakom itd. Bez obzira hoćemo li u Tangu, kao što to sugerira već reformirana kazališna cedulja, vidjeti odjeke bivših izjalovljenih revolucija ili pak rušenje starih vrijednosti u ime maglovitih novih poredaka, jedna će konstanta ostati na snazi jučer kao i danas, a to je Edek ante portas, opasnost diktature primitivizma, prema kojoj u svojoj bezbrižnoj raspojasanosti kroz vlastiti kaos hrli raspadajuća obitelj bivših slobodoumnika i budućih podanika. Edek je uljez, prihvaćen zbog prljavih usluga što ih čini ponajprije majci — preljubnici, a prema prigodi i svima ostalima sve do pale Ofelije, odnosno Arturove zaručnice Ale. Njega nije potrebno čekati kao Godota, on je stalno tu i, kao što će se to vidjeti na kraju uvijek je spreman s leđa zaskočiti posljednjega ideologa s njegovim grotesknim reformama navlačanja starih kostima i strogih običaja te bahato nametnuti Jarryjevu kralju Ubuju srodnu, svemoćnu volju vlastite ograničenosti.

Obiteljska ropotarnica

U korektnom dekoru obiteljske ropotarnice, iz koje se nikada ništa ne baca, pa su u hrpi nereda tu još i Arturova dječja kolica, u scenografiji Dinke Jeričević i s naglašeno konvencionalnim kostimima Barbare Bourek uz diskretnu glazbenu suradnju Luke Kunčevića redatelj Joško Juvančić vodi Tango kao dinamičan vodvilj koji pokazuje mnogo karikaturalnih crta, da bi se u završnici smirivao i zgušnjavao, pretvarajući se u svojevrstan horor.

Uigrani glumački ansambl ne nudi mnogo iznenađenja, osim mlade Leone Paraminski (Ala), koja će svojemu liku znati osigurati razvojnu liniju i činiti ga sve življim i zanimljivijim. Svoju utopiju novoga staroga reda već afirmirani mladi glumac Borko Perić u ulozi Artura nosi poput steznika koji mu ne dopušta da u karikaturalnoj okolini, kojoj po naravi svoje uloge ni po čemu ne pripada, kroz patetiku nezadovoljstva svime postojećim izrazitije oslobodi vlastite bogate glumačke mogućnosti. Koliko lagani, toliko površni, vodviljski koncipirani likovi što ih ostvaruju Slavica Knežević (Eugenija), Ivica Vidović (Stomil) i virtuozno u cijeloj predstavi najgipkiji Dražen Kuhn (Eugenije) kreću se uglavnom u granicama predvidljivoga. Crte moralno problematične Arturove majke Anja Šovagović Despot traži na granici između iskaza karikirane egzaltacije i blazirane ravnodušnosti. Iako primjerice nije uspio izvući očekivani komični učinak iz pokazivanja minijaturne knjižice kao svoje jedine lektire, glavnim stupom predstave polako, ali sigurno, nenametljivom progresijom postaje, da bi to do njezina kraja ostao, izvrsni Siniša Ružić u ulozi Edeka, spretna koraka i čvrste ruke, pokazavši se na svoj način gotovo dostojnim nasljednikom velikoga prethodnika u toj ulozi, nezaboravnoga Krešimira Zidarića.

Čini se da u Tangu Dramsko kazalište Gavella sada na stanovit način neočekivanom smionošću igra i vlastitu prijelomnu životnu situaciju s odmakom lucidnoga humora, ne bez gorčine, s nedvojbeno iznadprosječnim dometom, kojemu odjeka u publike, kao u svim prethodnim susretima s Mrozekovim djelom, ni dugo nakon premijere ne bi trebalo nedostajati.

Marija Grgičević