Ipak sa svrhom i razlogom

Ipak sa svrhom i razlogom

Ako je selekcija trebala nešto reći o tranzicijskim nevoljama, tada je izbor upravo ove dvije predstave podosta promašen, no riječ je o poznatim imenima i kvalitetnim predstavama, koja riječki festival legitimiraju u međunarodnim okvirima

U nacrtu istočnoeuropskoga kazališta, točnije onoga što se s njim petnaestak godina nakon pada Berlinskog zida dogodilo, ovogodišnji je Međunarodni festival malih scena u Rijeci ponudio dvije predstave, po koječemu ključne za zadani programski okvir. U Rijeku su, po izboru Hrvoja Ivankovića, tako dobar dio hrvatske kazališne publike privukle predstave Marat / Sade u režiji Jurija Ljubimova i Gledaloto ili vječna balkanska krčma Bojka Bogdanova. Obje predstave zaslužile su poseban osvrt i poseban tretman, jer je Ljubimovljev Teatar na Taganki iz Moskve u Rijeku došao u četrdesetoj godini postojanja, a Bojko Bogdanov ima čast da je Novi dramski teatar Suza i smijeh iz Sofije zapravo sljednik najstarijega glumačkog ansambla u Bugarskoj, koji je i zagrebačka publika prije nekoliko godina već upoznala na Eurokazu. Ipak, i Marat / Sade i Gledaloto predstave su koje, s obzirom da je prva iz 1998, a druga iz 2000, oslikavaju stanje istočnoeuropskoga teatra iz ne baš najnovije perspektive, no recimo da cjepidlačenje na recentnosti predstava treba ostaviti onima koji pokušavaju profitirati na trendovima i fenomenima.

Tek prvi dio trilogije

Pitanje je međutim koliko je izbor upravo tih predstava relevantan za sliku istočnoeuropskog kazališta danas, ako već takvu sliku promatramo u svjetlu činjenica da je publika upravo drugi Ljubimovljev dolazak u Rijeku ponovno nagradila najvećim brojem glasova, i da je stručni žiri Festivala bugarskoj predstavi dodijelio nagradu za najbolju predstavu u cjelini te nagradama za režiju, scenografiju, kostime i scensku glazbu. Publika ju je pak smjestila samo mjesto ispod Marat / Sadea. Iz toga bi se moglo zaključiti da je izbornik pogodio. Ipak, ako je selekcija trebala nešto reći o današnjici, tj. o tranzicijskim nevoljama koje prolazi spomenuto područje, a koje se onda na prikazani ili neprikazani način reflektiraju organizacijski, financijski ili tematski i u kazalištu, tada je izbor upravo ove dvije predstave podosta promašen. Naravno, ni protiv izbornikove odluke, što pokazuje naklonost žirija i publike, a ni protiv Bogdanova ili Ljubimova ne može se imati ništa u ovako legitimno postavljenoj križaljci, no znajući da je Gledaloto tek prvi dio trilogije koja obuhvaća cijelo 20. stoljeće, te da ostatak triptiha ima nešto drukčiji pogled od pozitivnog sjećanja na otrcane balkanske motive rakije, čakije, muzike i primitivnog mačizma, pitanje je koliko je ova prva, shvaćena tek kao početna razglednica koju ostatak trilogije tek treba staviti u pravi kontekst, baš najbolji izbor.

Najavljen kao neka vrsta bugarskog odjeka Fellinijeva Amarcorda, Gledaloto po tom prvom dijelu naslova ima pravo na takvu poveznicu, mutnu subjektivnu sliku djetinjstva iz pozitivnoga pamćenja sentimentalnog starca. No, dobar dio predstave zaista vrhunskih scenografskih rješenja, kojima kao da je i velika dvorana Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku bila premala, u većini se svodi na otrcanu topiku takozvane balkanske poetike. I dok je, kad se već uspoređuje, Amarcord to što jest upravo u onim trenucima kad iznevjerava očekivanja ...vječna balkanska krčma svodi se isključivo na brkate rmpajlije koji sjede u istoj i jauču na temu života sve dok ih njihove, dakako, uvijek ponovno trudne žene ne odvuku kući ili odlijepe od prozora lokalne prostitutke. Zato od ove Bogdanovljeve predstave važnim ostaje tek posljednjih nekoliko prizora, kad se ti tipični likovi odjednom dosjete pravoga jada i u potpuno drugom ključu saspu malo fine metafizičke prašine zapitanosti. I glazba tad više nije izravno prepisana etnokajda, nego dobiva nešto sceničnije tonove.

Vječna Weissova dvojba

Problematika je dakle mnogo složenija u predstavi starijega Ljubimova, što može biti i rezultat izbora jedne od prekretnih dramaturških inovacija prošlog stoljeća, Weissova Marat / Sadea. Ona ulazi u kanon dramskih tekstova koje se može zvati komadima zatvorenoga sustava, gdje bolnica, zatvor, ponekad i oboje u jednom, kao kategorija za sebe laboratorijski ponavljaju zbiljske društvene modele. Bolnica i zatvor tu su kao suvremeni pandan otoka, onog Shakespeareova ili onog Ljubimovljeva, ponovno metaforičnog, ali u drugom registru, jer su Teatar na Taganki nazivali i otokom slobode u neslobodnoj zemlji sve dok za redatelja ta sloboda nije završila emigracijom. Međutim, za razliku od Shakespeareovih Kronika, majstorskim dramaturškim složencem kojim se u Rijeci predstavio 2000, Marat / Sade, nastao 1998, nešto je bljeđa slika velikoga redatelja.

Pritom se može napomenuti da su tadašnje zagrebačko gostovanje domaći nestori kazališne režije popratili jedinstvenom rečenicom, »Pa to nije ništa novo, mi smo to radili prije trideset godina«, nakon čega samo ostaje pitanje gdje se to i kako vidi evolucija, koja ipak sadrži i napredak, pa bi vjerojatno nešto od starijih, navodno potrošenih, postulata trebalo ostati u smislu zaloga za bolju budućnost. Ako su, naime, domaći redatelji nekad i radili kao Ljubimov, prije svega u usuglašavanju ansambla i postizanju kolektivne glumačke igre u svim aspektima izvedbenosti, onda se sa žaljenjem može samo ustanoviti da su to u međuvremenu zaboravili. A Ljubimov možda i jest pase, i možda njegovo kazalište funkcionira kao cirkus, ali je barem dosljedan u vlastitoj poetici autoritarnog, redateljskog kazališta, što je još važnije za te domaće znalce, uspijeva nagovoriti glumce da ga slijede. Marat / Sade i ovakav ima dovoljno mnogostrukosti izvornika, iako ga je publika u sportskoj dvorani na Kozali teško mogla pratiti što zbog loše postavljena ekrana za titlove, što zbog sama prijevoda. Da se Truda i Ante Stamać nekad davno nisu potrudili i napravili sjajan posao s Weissovim stihovima, ne bi se moglo ništa prigovoriti, ali ovako...

Zato je možda, umjesto guranja ovih dviju predstava u kontekst koji im ne odgovara, trebalo jednostavno reći da je riječ o poznatim imenima i kvalitetnim kazališnim činovima, koja riječki festival legitimiraju u međunarodnim okvirima. S obzirom na zadovoljstvo publike i kritike, bilo bi to sasvim dovoljno.

Igor Ružić