Inkluzivna bajka

Inkluzivna bajka

Novi život i Kovača spojio je zajednički afinitet prema Ivšiću, a rezultat je predstava koja je Kazalištu slijepih i slabovidnih donijela i prvu nagradu na ovogodišnjem SKAZ-u

Nije slučajno upravo Kralj Gordogan Radovana Ivšića predstava koja se spominje kao prijelomna točka polustoljetnoga rada Dramskog studija, točnije, sad i Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Ivšićev dramski rukopis, kao i cjelokupan opus, uvijek je bio na margini glavnih smjernica hrvatske književnosti, kao što je i Novi život tek jedan od satelita medijske i društvene pozornosti koja se u nas posvećuje kazališnoj umjetnosti. Margine su se jednostavno privukle i zaključile da su zajedno jače. Slična misao potaknula je i redatelja Marija Kovača da se Ivšićem pozabavi nakon duge šutnje službenih kazališnih programera, pa u biografiji ima već nekoliko bavljenja posljednjim, i ne samo hrvatskim, živućim nadrealistom. Akvarij u off programu Drame riječkog HNK bio je tek prvi korak, a uslijedio je i Sunčani grad, Ivšićeva korska pjesma koju je Kovač uprizorio s vlastitom Novom grupom. Dok je prva bila gotovo politički čin, možda čak i anticipacija budućih predstava koje se bave mračnijim stranama naše prošlosti, Sunčani grad bila je kolektivna igra s ironijskim odmakom, koju i u originalu treba čitati kao satiru.

Privlačenje rubnih

Nakon što su se Kovač i Novi život pronašli na Smrtnim grijesima, prošloj ozbiljnijoj produkciji toga kazališta, spojili su ovaj put i zajednički afinitet prema Ivšiću. Rezultat je predstava Vane +, koja je Kazalištu slijepih i slabovidnih donijela i prvu nagradu na ovogodišnjem SKAZ-u, Susretu kazališnih amatera Zagreba. Predstava koju su mnogi hrvatski mediji jednostavno prenaslovili u Vrane ima međutim svoje zakonitosti koje možda i nadilaze kazališni amaterizam, a i onaj mitski, iako iz drugoga konteksta poznati plemeniti diletantizam smještaju na drugu, doduše ne nužno i višu razinu.

Spominjanje prošlih Kovačevih režija Ivšića na početku nije slučajno, jer je slično načelo primijenjeno i na njegove režije s Kazalištem slijepih i slabovidnih. Dok je Smrtne grijehe pokušavao postaviti u klasičnom dramskom izrazu, Vane + postavljen je na istom poetičkom ključu kao i Sunčani grad. Uvjetno rečeno, tek zbog lakše klasifikacije, taj se stil može nazvati medvešekovskim, i u inkluzivnom smislu, koji ova predstava ima i s tematske i s izvođačke strane, nudi određene prednosti. Korska režija, gdje je upravo zbor glumaca (Igor Kučević u naslovnoj ulozi, Ružica Drenski, Anita Matković, Anto Jelečević, Ružica Domić, Marijo Glibo, Ana Bučević, Maja Kovač i Zrinka Kušević) i glavni pripovjedač i scenska tehnika pa čak i živa rekvizita, razbija predrasude o školovanim i neškolovanim glumcima, a time da kod ovako specifičnog ansambla briše i granice mogućnosti izvođača pa je ponekad potrebno dobro poznavati ansambl da bi se znalo, ako je to uopće važno, tko što i koliko vidi.

Novi prostor, novi izraz

Izlaskom iz dvorane kazališta Vidra, koja je postala zaštitni znak Kazališta slijepih i slabovidnih, u manji prostor, profitirali su i izvođači i publika. Tako su na reprizi predstave Vane + u Dvorani Miško Polanec Zagrebačkoga kazališta mladih izvođači imali savršeni poligon za istraživački rad, dok su gledatelji koncentriranije mogli pratiti simptomatično jednostavnu predstavu. No, igranje na upravo toj pozornici komada koji poetski fiksira čežnju za slobodom, odvojenost i drugost koja svjesno pristaje ili ne pristaje na suživot, nosi i refleksiju na još jednu off-predstavu igranu na isto mjestu. Riječ je o Njihanju Kazališta Kugla, točnije Damira Bartola Indoša, čiji je gotovo pozitivni antipod upravo Ivšićev Vane, pogotovo odigran na način Kazališta Novi život kao snovita i poetična predstava o ljudskim mogućnostima i slobodi.

Igor Ružić