Havarija na Kalvariji

Čudno kako naš narod nauči sve manje-više obratno. Ako komu pokušate rastumačiti da se npr. prijedlog s u liku sa upotrebljava kad riječ koja slijedi počinje suglasnicima s, š, z, ž ili teže izgovorljivim skupinama ks, ps, pši sl., možete biti sigurni da će rezultat biti s psom, s Ksenijom, s pšenicom, ali zato sa nama. Ako pak kažete da je nominativ jednine kći, a akuzativ kćer, možete se kladiti da ćete češće čuti (i vidjeti napisano): »Dobili smo kći« (kad treba kćer) ili »To je moja kćer« (kad treba kći). Za takvim primjerima ne morate tragati. Sami hrle k vama iz svih novina, a pogotovo onih koje svaki dan slikaju obitelji s novorođenčetom kako odlaze iz rodilišta. Na stranu što je pravilo jasno, što se uči već u nižim razredima osnovne škole; do mnogih (i premnogih) naših novinara (i u pisanom i u govorenom novinstvu) to još nije stiglo.

Uopće, u naobrazbi hrvatskoga puka nedopustivo je mnogo nepoznanica. U sadašnjoj općoj kvizomaniji — svi se zaklinju da im je na prvom mjestu ’igra’, a zapravo svatko želi nekako do novca jer je i ’prvi prag’ (32 tisuće kuna) nedohvatljiv iz redovite plaće, a pogotovo mirovine — stalno izlazi na vidjelo naše sramotno neznanje. Tako mladac koji je (vidi se po godinama) tek izašao iz srednje škole po vlastitim riječima nikad nije čuo za Krležin roman Povratak Filipa Latinovicza. I uopće se toga ne srami. Jer se to danas sve više uzima kao nešto samo po sebi razumljivo.

Samo po sebi razumljivo

To »samo po sebi razumljivo« neznanje imali smo prilike vidjeti i kad su novinari nedavno u Splitu (za jednu TV emisiju) pitali svoje sugrađane što je to Sudamja. Cijeli je grad bio oblijepljen plakatima s tim nazivom, no mnogi nisu znali što je to. A to je proslava njihova sveca zaštitnika, sv. Dujma, Duje! No Splićani mogu u svom neznanju biti mirni. Anketa u ’metropoli’ i pitanje kada se slavi Majka Božja od Kamenitih vrata, zaštitnica Zagreba, pokazala bi još veće neznanje (slavi se 31. svibnja).

Hrvatska često i rado ističe kako je u visokom postotku katolička zemlja. Znanje pak o vjeri — a poglavito o Bibliji — nažalost ne slijedi tu impozantnu brojku. Nedavno mi je jedna gospođa poslala pismo s izreskom iz novina koji će vrlo zorno potkrijepiti moju (tako bogohulnu!) tvrdnju o Hrvatima kao o slabim znalcima. I pokazati kako su i novinari »tvrde šije« kad prionu uz pogrešku. Nju ćeš teško (ako uopće!) ispraviti. Ondje (Večernji list, 11. svibnja 2004, str. 23) piše: »Neugodna atmosfera linča u lokalnom mediju primorala je našu novinarku i na to da je neko vrijeme... morala odlaziti u čakovečku bolnicu... Havariji naše suradnice tu nije bio kraj.« U ovom kontekstu uljez je, naravno, imenica havarija. Što ona znači, moglo se bez po muke pročitati u svakom rječniku stranih riječi, u rječnicima hrvatskoga jezika i u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku (za početak). Naivno sam mislila da su to priručnici koji stanuju u svakom novinskom uredništvu i — što je još važnije — da se njima novinari, lektori, redaktori služe. Havarija je teška prometna nesreća, oštećenje prijevoznoga sredstva (broda, aviona, vlaka), brodolom; u pomorskom pravu to su sve štete i izvanredni troškovi koje pretrpi brod ili teret pa stoga bude onesposobljen za daljnju plovidnu i ne može završiti putovanje; kvar. U prenesenom značenju havarija je životni brodolom, neuspjeh. Riječ nalazimo u mnogim europskim jezicima: njem. Havarie, fr. avarie, tal. avaria, češ. havarie — prometna nesreća; šteta; kvar. Taj mediteranski pomorski izraz raširio se od Španjolske i Portugala preko Nizozemske, Njemačke, Norveške do Poljske, Rusije, Češke i Bugarske. Kao stručni izraz u engleskom mu je najbliži average, što znači prosjek, prosječan, izračunati prosjek, a kao imenica average odgovara europeizmu havarija. U tal. i fr. avariato/avarié rado se upotrebljava za hranu koja se pokvarila, npr. meso i voće. Havarija iz pomorstva danas sve češće prelazi u zrakoplovstvo i u druge prijevozne grane. U korijenu joj je ar. awar, šteta, ’awariyy, oštećena roba. U prijevozu robe brodovima riječ je značila i proporcionalno izračunanu osigurninu za teret oštećen prilikom plovidbe. S tim je povezano ono značenje prosjeka u engleskom jeziku.

Kalvarija, a ne havarija

Što je od nabrojenoga pretrpjela novinarka suradnica? Nadam se — ništa. Riječ koja je tu trebala stajati olako je zamijenjena jednom (zvučno) sličnom, ali kontekstu potpuno neprimjerenom. Da to nije slučajno, dokazuje spomenuto pismo. Gospođa piše: »Svojedobno je u novinama već bilo takvih zamjena te sam ja iz Rječnika hrvatskog jezika točno prepisala što je što... sve s oznakom stranica i svim ostalim podacima i sve to poslala autoru/autorici članka i glavnom uredniku, ali...« Znamo što slijedi. I opet — ništa. A koja je riječ trebala stajati umjesto ove, pogrešne? Kalvarija. Lat. Calvaria — prema calva, plješiva, ćelava, gola lubanja — prijevod je aramejskog izraza Golgota (od golgoltH/gulgultH, lubanja). Samo usput (znam da ste zapeli na onom ’plješivi’): češki standardni izraz plešatý, plešivý (ćelav, gole površine) nalazimo kao okaminu u hrvatskim nazivima Plešivica, Plješivica (hiperjekavizam), Gologorica. Kalvarija je ime brijega izvan jezuralemskih zidina na kojem je razapet Isus Krist. Naziv Lubanja dolazi vjerojatno odatle što je ondje bilo stratište zločinaca, koji su tu i pokapani, a možda i zato što je svojim oblikom sličan ljudskoj lubanji. Kalvarijama se od ranoga baroka nazivaju i mjesta u prirodi gdje je smješteno 14 postaja križnoga puta. Riječ ima i preneseno značenje (tada se piše malim slovom): teške muke, patnje (prošla je ona svoju kalvariju), a anatomski znači zavinutu plohu svoda lubanje.

Dakle, htjelo se reći da je novinarka doživljavala razne neugodnosti i to je bila njezina kalvarija. Šteta (i sramota) što to oni koji ispisuju novinske stupce ne znaju. Šteta (i sramota) što to tako malobrojni primjećuju. Znanje je u Hrvatskoj spalo na niske grane, ali su zato rasprave o njemu na visokoj razini. Tim agilnim diskutantima upućujem dvostih u milom nam desetercu:

Što se više raspravlja o znanju,

Ono ima vr’jednost sve to manju.