Gdje su ruke...

Gdje su ruke...

Nije bilo nikakvo iznenađenje da će, te večeri, Tvornica biti popunjena, da će dobar dio publike sačinjavati prekaljeni prvoborci Kulušića, Lapidarija i Studenskog centra, a ni to da će Zoran Predin i njegov prateći sastav ponovo biti u punoj formi. No, ovaj put, novost nastupa, najavljena kao akustična večer, bila je u intimnijem ugođaju emtivijevski unplugged postavljene niske pozornice i blizine publike. Na kraju krajeva, ni to nije bilo iznenađenje, jer nas je Predin u proteklih šest godina svoje solo karijere navikao na prilično raznolike nastupe.

No, čini se da je u najnovijem izdanju pratećega sastava, campovski ironično-megalomanskog naziva, Žive legende, Predin pronašao idealnu formulu za svoj materijal. Naime, univerzalnošću i fleksibilnošću postave, autor je dobio potpunu slobodu u igri sa svojim skladbama — mogućnošću njihova odijevanja u najrazličitije stilove i diskretna začinjavanja svim mogućim glazbenim utjecajima (šansona, swing, latino, balkanski ritmovi).

Nastup je započeo posve netipično, skladbom o nesretnoj partizanskoj ljubavi, Počiva jezero v tihoti, odmah potom kontrastiranoj već dobro poznatim Ljubimcem iz ormare i Še en gumb. Pravo je zadovoljstvo i ovaj put bilo pratiti ritam kojim Predin majstorski vodi nastup, od lagana zahuktavanja s povremenim kočnicama, gdje se u raspoloženje ulazi postupno, pa sve do potpuna opuštanja koje kulminira Predinovim: »Gdje su ruke?« — ritual koji publika dobro poznaje i u kojem s veseljem sudjeluje.

Otrov za žene

Iako se, po Predinovim riječima, sastav te večeri odlučio za irski program (nedavna gostovanja u Irskoj, Amsterdamu i Australiji), poznavateljima je bilo jasno da je dobrim dijelom bila riječ i o programu nazvanu Na krilih prvega poljuba, prema istoimenom prošlogodišnjem albumu s kojega smo čuli tek verzije skladbi Bolj star, bolj nor i Pridi k meni te materijalu s, nama bolje poznatoga, albuma Strup za punce (također prošlogodišnji) — naslovna skladba, spomenuta Še en gumb, zatim Šal za zaljubljene, Đabuko bi gejla i verzija Ne mi dihat za ovratnik, koju je, kao i ostale hitove Lačnoga Franza, publika zdušno otpjevala s Predinom. Nije, dakako, izostao ni swing-tour de force s My Freckeled Girl i Žurom (From Partizan To Krishna Fan), a publiku je oduševila i razigrana izvedba skladbe Zemlja pleše. Novije hitove (u Sloveniji), Pražen krompir i Ja, ka’ pa te ti tu delaš, nažalost, nismo čuli, ali su zato posljednja Čakaj me i predviđeni bis s Mentol bombonom, nadopunjeni neplaniranim dodatkom s La vie en rose.

Sedmeročlani sastav sigurne ritam sekcije s legendarnim Andrejem Vebleom, na čijoj su se podlozi istaknuli Izidor Leitinger na trubama, Danilo Ženko na harmonici, a posebno akustična gitara Igora Bezgeta, koji je s lakoćom kombinirao profinjenu osjećajnost i virtuozitet, doimao se poput dobro podmazana stroja s dušom. Pri svemu tome Predin je, kao i uvijek, bio pjevački raspoložen, zabavan, a povremeno i misaon — šarm na koji nitko ne ostaje ravnodušan. U svakom slučaju, našao je idealan format za dostojanstveno starenje.

Velimir Cindrić