Dva svijeta

Dva svijeta

Festival u Cannesu potvrdio je i ove godine status najveće i najuglednije svjetske filmske smotre, kao savršeni spoj vrhunske filmske umjetnosti, biznisa i glamura. Nadamo se da će sljedeće godine barem u nekom od programa biti prikazano neko hrvatsko ostvarenje. Ovogodišnje uvrštenje naših filmova na četiri međunarodna festivala (Svjedoci u Berlinu, Konjanik u Mar de Plati, Tu u Karlovim Varima i Infekcija u Montrealu) pokazuje da hrvatski film ima međunarodnog potencijala, i taj zamah treba znati iskoristiti

U Cannesu postoje dva filmska svijeta, onaj holivudski sa svega nekoliko filmova i onaj međunarodnoga nekomercijalnog filma, koji čini bit Festivala. Treba vrlo otvoreno reći da filmove poput Troje u Cannesu nitko ne uzima ozbiljno jer je svima jasno da su pozvani u program izvan konkurencije samo zato da bi holivudske zvijezde poput Brada Pitta dale više glamura cijelom festivalu, osobito pri šetnji po slavnom crvenom tepihu. Premda ti filmovi i glumci dobivaju najveći medijski prostor, golema većina kritičara i filmofila, uključujući mene, smatra gledanje holivudskih filmova u Cannesu čistim gubljenjem vremena jer će se oni moći vidjeti u svim svjetskim kinima, za razliku od većine neholivudskih filmova, uključujući i američku nezavisnu produkciju, koja se i ove godine predstavila s nekoliko zapaženih naslova.

U ozračju raskoši

No, prije osvrta na program recimo nešto o atmosferi u Cannesu. Imao sam sreću da se mali obiteljski hotel u kojem sam bio smješten nalazi na samu kraju Croisette, obalne ulice na čijem je početku festivalska palača, što me prisiljavalo na svakodnevne šetnje tom predivnom promenadom uz koju je bio postavljen velik broj glazbenih kabina, koje su svakog dana emitirale glazbu nekog drugog skladatelja filmske glazbe. Dok ujutro njome vizualno dominira plaža (na kojoj su smješteni brojni bijeli šatori s paviljonima zemalja i distrubutera te prostorima za koktele), palme i fasade divnih hotela pred kojima se već od jutra okupljaju znatiželjnici u nadi da će ugledati neku festivalsku zvijezdu (najslavniji su u hotelima Majestic, Martinez i Carlton, koji je nalikovao na reklamni pano za Troju i druge holivudske filmove) kako okružena brojnim tjelohraniteljima ulazi u limuzinu zamračenih stakala, navečer blistavilo hotela nadmaše raskošne jahte usidrene u zaljevu nad kojima tridesetak reflektora izvodi brižno koreografiran ples svjetlima. Doista, nigdje na svijetu ne viđa se takva parada najluksuznijih automobila, jahti i večernjih toaleta, koji riječi glamour daju značenje i razinu o kojoj hrvatski skorojevići mogu samo sanjati. No svi detalji o tome, kao i večernje defiliranje crvenim tepihom, više zanima turiste, ženske revije i trač-magazine, dok filmofili i kritičari filmove iz glavnoga programa gledaju na ranijim i paralelnim projekcijama u udobnoj i neformalnoj ljetnoj odjeći (na uštirkane svečane projekcije pristup imaju samo uzvanici i članovi svih žirija), svjesni onoga što je u toj cijeloj predstavi jedino bitno — filmovi.

Gužva i u paralelnim programima

A broj zainteresiranih za filmove nevjerojatan je, redovi za ulazak na pojedine projekcije stvaraju se i po sat vremena prije, no s obzirom da prioritetni ulaz nakon članova žirija imaju novinari, brojni filmofili ostaju pred vratima golemih kinodvorana Festivalske palače (od najvećih s nekoliko tisuća mjesta, znakovitih imena Lumiére i Debussy, do manjih Buńuel i Bazin). Ista je situacija i s paralelnim programima Quinzaine des Réalisateurs (Redateljski dvotjedan) i Semaine internationale de la Critique (Međunarodni tjedan kritike). Quinzaine je program koji od 1968. samostalno organizira Francusko društvo filmskih redatelja (to je bila burna godina u kojoj je zbog prosvjeda jedini put u povijesti otkazan cijeli festival), a održava se u velikoj dvorani hotela Noga Hilton, koja je nekad bila glavna festivalska dvorana. U tom programu ove je godine bilo dvadeset dugometražnih i dvanaest kratkometražnih filmova (među kojima je prošle godine bila Suša Dalibora Matanića). U manjoj kinodvorani drugog obližnjeg hotela Miramar održava se Međunarodni tjedan kritike, koji od 1962. organizira Francusko društvo filmskih kritičara, a u njemu je ove godine prikazano dvanaest dugometražnih filmova (sedam u konkurenciji) i sedam kratkometražnih. Kako su selektorske komisije tih programa neovisne o glavnoj, oni idealno nadopunjavaju glavni program raznovrsnim ostvarenjima, a s njim su povezani ne samo zajedničkim akreditacijama nego i prestižnom nagradom Camera d’Or (Zlatna kamera), koja se dodjeljuje od 1978. najboljem debitantskom filmu. Ove je godine žirijem Zlatne kamere predsjedao glumac Tim Roth.

Osim službene konkurencije, u festivalskoj se palači odvijalo još nekoliko programa. Uz devetnaest u konkurenciji prikazano je sedamnaest filmova izvan konkurencije, u programu kratkometražnog filma prikazano je deset ostvarenja, a u Cinefondation još osamnaest (žirijem za kratkometražne filmove predsjedavao je ruski redatelj Nikita Mihalkov). Službeni festivalski paralelni program Un certain Regard ponudio je 21 dugometražni film, a program Cannes Classics ponudio je veći broj kultnih ostvarenja u restauiranu izdanju poput Keatonova Generala, a poseban je naglasak bio na brazilskom filmu. Konačno, poseban program starijih filmova izvođen je u kinu na plaži, gdje su bili filmovi poput Formanove Kose.

A gdje smo tu mi?

Nakon svega navedenog, i više od stotinu dugometražnih i kratkometražnih filmova u glavnim i popratnim programima, doista je tužno da hrvatski film nije cijeloj priči ni primirisao Cannes. No, dok se u umjetničkom dijelu festivala opravdanje može naći u vrlo strogim kriterijima, teže je naći opravdanje zašto naši filmovi nisu prikazani na Filmskom sajmu, koji se održava u okviru festivala u festivalskoj palači i na kojoj sve kinematografije koje imalo drže do sebe imaju štand te paviljon u šatorima pored palače, a u jednom od nekoliko stotina termina u tridesetak malih dvorana prikazuju zainteresiranim distributerima i festivalskim selektorima svoja najreprezentativnija ostvarenja. Spomenimo da su štand imale i Slovenija, BiH te Srbija i Crna Gora (koja je zahvaljujući Kusturici imala i film u konkurenciji). Cannes je jedinstvena prilika za promociju hrvatskoga filma jer se tamo okupljaju svi koji nešto znače kako u distributerskom tako i u festivalskom svijetu, a osim mogućnosti prikazivanja filmova prilike za kontakte i plasiranje hrvatskoga filma nebrojene su. Nakon samo jednog razgovora koji sam imao (za druge nije bilo vremena) direktor filmskoga festivala u Ženevi, inače ljubitelj filmova Dalibora Matanića, pozvao me da se prijavim za festivalski žiri kritike i predložim u glavni program festivala jedan hrvatski film, što ću i učiniti nakon ovogodišnjega Festivala u Puli.

Raznovrstan program

Dok su moji brojni kolege morali svakodnevno izvještavati o filmovima (bilo je akreditirano više od tisuću novinara, pa su gužve i čekanja u dvorani za novinstvo bile nepodnošljive), pratiti konferencije za novinstvo ili dogovarati i voditi intervjue, ja sam se mogao u potpunosti posvetiti gledanju filmova. Tijekom filmskoga festivala u Cannesu vidio sam ukupno šezdeset dugometražnih filmova. Nakon takva dvotjednog filmskog maratona, razumjet ćete da mi je iznimno teško u svega jedan dan do zaključenja broja sažeti dojmove, a kamoli na papir staviti kritički osvrt na tako brojna ostvarenja, pa ću to ostaviti za idući broj »Vijenca«. U ovom broju osvrnut ću se na film kojim je festival otvoren te na dva ostvarenja o kojima smo u žiriju međunarodne kritike najviše polemizirali, a od kojih je jedan osim nagrade kritike osvojio i Zlatnu palmu.

Festival je s velikim uspjehom otvorio ugledni španjolski redatelj Pedro Almodovar filmom Loš odgoj (La mala educacion) u kojem je isprepleo teme svećenićke pedofilije, života travestita, homoseksualizma, narkomanije, ucjena i ubojstava. Film koji bi u Hrvatskoj bio sigurno smatram kontroverznim, ako ne i skandaloznim, u slobodoumnom Cannesu nije šokirao nikoga, ali je obilježio početak festivala visokom kvalitetom, intrigantnom i nepredvidljivom pričom, i iznimnom glumačkom energijom, osobito onom mladoga meksičkog glumca Gaela Garcije Benala, poznata po filmovima Pasja ljubav te I tvoju mamu također. Film (prikazan izvan konkurencije), koji je za Almodovara karakterističan spoj melodrame, komedije i trilera, dosljedno je realiziran u prepoznatljivoj redateljevoj estetici, ali je on njime otišao i korak dalje, ne samo u dekadenciji nego i kvalitativno. Nakon špice koja izgleda i zvuči kao Hitchcockova, Almodovar je izložio priču u tri razdoblja, vješto miješajući identitet ključnih likova, stvarnost i fikciju, maestralno uklapajući film u filmu. Čežnja za ljubavlju, želja za afirmacijom, beskrupuloznost, licemjerje i strast vješto su isprepleteni u gotovo dvosatnom ostvarenju, koje ni u jednom trenutku ne gubi na ritmu ni zanimljivosti. Upravo mi se jednom od važnijih kvaliteta filma čini Almodovarova sposobnost da spoji visoke umjetničke domete i privlačnost publici, što danas malo kojem redatelju polazi za rukom.

Kusturičina ratna folk-opera

Veliku pozornost izazvao je i novi film dvostrukoga kanskog laureata Emira Kusturice Život je čudo, u kojem donosi priču o životu stanovnika maloga srpskog naselja u bosanskim planinama 1992. Kusturici se mora priznati da je sjajno realizirao ljubavnu priču čije protagoniste glume vrlo mladoliki Slavko Štimac te darovita i lijepa Nataša Solak, dinamičnom režijom postigao je da film u trajanju od dva i pol sata prođe brzo, bez ijednoga zastoja, a posebno valja istaknuti njegovu maštovitost u kreiranju gotovo operetnih, urnebesnih prizora seoskih veselja. Nema dvojbe da je riječ o filmu koji će publika voljeti, no moram reći da mi se ne sviđa njegov prikaz rata u Bosni. Pravo je svakog autora da stvori svoj osobni film, i nema nikakve dvojbe da bi nametnuta politička korektnost uništila umjetnost, ponajprije film. Nema ni govora o tome da je film propaganda, i činjenica je da Kusturica nije bosanske Srbe prikazao u osobito lijepu svjetlu, no nakon svega što desilo u opsadi Sarajeva i pokolju u Srebrenici, od sarajevskoga redatelja (Kusturica je inače rođen u muslimanskoj obitelji, ali se danas deklarira kao Srbin) ipak se nije očekivalo da snimi film u kojem će bosanski Srbi gotovo ispasti žrtve žestoka muslimanskog i hrvatskog granatiranja. Film je ipak smješten u stvarni prostor i stvarno vrijeme i ja za razliku od nekih mojih europskih kolega te povijesne činjenice ne mogu tek tako ignorirati, čak i ako su one samo pozadina ljubavne priče o bosanskom Romeu i Juliji.

No, najveće zanimanje izazvao je dokumentarac Fahrenheit 9/11 Amerikanca Michaela Moorea, proslavljena filmom Ludi za oružjem. Moore je tim filmom doslovce zgazio Georgea Busha, prikazujući kako je Bush lažirao predsjedničke izbore uz pomoć svoje suradnice koja je brisala obojene Amerikance s biračkih popisa u Floridi, kako je cijelo Bushovo poslovno carstvo financirala obitelj Bin Laden (ponajprije Osamin brat), kako je cijela obitelj Bin Laden u doba kad su svi američki avioni bili prizemljeni nakon napada ss. rujna nesmetano s nekoliko aviona otišla iz zemlje pokupivši pritom koga je htjela, a najporazniji su bili prizori potpune nesposobnosti djelovanja u trenuku najveće krize. Kad su ga za vrijeme posjeta nekoj osnovnoj školi obavijestili o prvom udaru aviona, Bush je samo nemoćno sjedio, a nakon vijesti o drugom udaru počeo je čitati slikovnicu. Kamera je sve nemilosrdno zabilježila. Dok je u prvom dijelu filma rekapitulirao Bushove grijehe, u drugom je prikazao nekoliko dojmljivih osobnih sudbina, od umirovljenika kojega je zbog negativne izjave o Bushu ispitivao FBI, preko mirotvorne skupine u koju je bio ubačen šerifov zamjenik i sustavna stvaranja psihoze među američkim stanovništvom, do majke kojoj sin stradava u Iraku poručujući joj u pismu da ne zna zašto ih je Bush tamo poslao. Iako je, dakako riječ o američkom filmu napravljenu za američku publiku (ima i banaliziranja poput duhovita prikaza nevažnih pripadnika antiterorističke koalicije), ovo je vrlo smion, intrigantan i jak film, maestralno režiran dokumentrac koji pogađa u sridu, pa ne čude petnaestominutne ovacije nakon svečane projekcije.

Rat se može prikazati na različite načine, i ovaj festival dao nam je nekoliko vrlo dobrih primjera za to što redatelj može napraviti. Nije samo Kusturičina selektivna amnezija ono što me smeta, nego je to i stil. Zamislimo da je umjesto Fahrenheita 9/11 Michael Moore snimio ljubavnu priču između američkog vojnika i iračke zarobljenice, i napunio je pjesmama, humorom, životinjama i letećim krevetima. Nije uvijek lako nekoj naciji ili njezinim umjetnicima započeti proces katarze i priznati loše stvari koje je vlastita nacija učinila. Trebalo je dosta vremena dok su američki redatelji u svojim filmovima osudili rat u Vijetnamu, ali su se američki umjetnici promijenili, ako već to nije učinila američka intervencionistička vanjska politika.

Vrijeme je također vrlo važan čimbenik. Bilo je zanimljivo pogledati dokumentarac Salvador Allende u režiji Patricija Guzmána i čuti svjedočanstva o tome kako je Nixon mijenjao povijest Čilea, ali kakva učinka može imati takav film danas? Fahrenheit 9/11 došao je u pravom trenutku, u doba kad može imati pravi utjecaj, i Moore je ispravno zaključio da nije doba za suptilnosti. Moore je pokazao cijelom svijetu, a nadamo se uskoro i svojim sugrađanima, svu ignoranciju, korumpiranost i bešćutnost političkih vođa svoje zemlje, jasno i izravno, koristeći se snagom kakvu samo dokumentarne slike mogu imati. Moore filmom izražava i nadu da će njime dokazati da dokumentarni film nije samo odraz stvarnosti, nego da može biti i savjest nacije ili čovječanstva u cjelini i promijeniti stvari dok još nije prekasno.

Žiri međunarodne kritike u kojem sam bio jedan od devet članova dodijelio je nakon burne rasprave glavnu nagradu FIPRESCI upravo filmu Fahrenheit 911, koji je dan poslije ovjenčan i Zlatnom palmom (nominirani su bili i Život je čudo Emira Kusturice i Nitko ne zna Hirokazua Kore-ede), u programu Un certain regard urugvajskom filmu Whiskey, a u sekcijama Quinzaine i Semaine palestinsko-izraelskom filmu Žeđ. (Atash)

Von Sydow i Schifrin u popratnom programu

Događaj koji se ne propušta svakako je bilo predavanje Maxa von Sydowa o glumačkom zvanju, no bilo bi nepravedno taj iznimni događaj svesti na nekoliko redaka pa ćete o tome moći opširnije čitati u sljedećem broju. Recimo samo da se Sydow nije zaustavio na teoriji, nego je ilustrirao probleme glumačke profesije brojnim anegdotama iz vlastita iskustva, a nisu izostale ni priče o suradnji s najvećim redateljima poput Ingmara Bergmana. Predavanja su održali i redatelj Stephen Frears te skladatelj Lalo Schifrin, a među izložbama fotografija najzanimljivija je bila ona Bad Boys o zvijezdama poslijeratnoga film noira.

Drugi važni nefilmski događaj bio je koncert filmske glazbe održan u Espace Mediterranée u festivalskoj palači. U prvom je dijelu koncerta na klaviru Bruno Fontaine iznimno dojmljivo, savršenom tehnikom i nadahnutom interpretacijom, izveo nekoliko klasika francuske filmske glazbe. Potom je na scenu stupio jazz trio u kojem je Lalo Schifrin imao ulogu pijanista. Uprkos majstorskoj svirci popraćenoj burnim pljeskom, moram priznati da mi se klasične verzije njegovih filmskih skladbi sviđaju više od onih džeziranih kakve je te večeri izvodio.

Iskoristiti potencijal

Zaključno, Festival u Cannesu potvrdio je i ove godine status najveće i najuglednije svjetske filmske smotre, kao savršen spoj vrhunske filmske umjetnosti, biznisa i glamura. Nadam se samo da će sljedeće godine barem u nekom od programa biti prikazano neko hrvatsko ostvarenje. Ako nas selektori i ne prepoznaju, treba svakako iskoristiti mogućnost prezentacije filmova na Filmskom sajmu. Ovogodišnje uvrštenje naših filmova na četiri međunarodna festivala (Svjedoci u Berlinu, Konjanik u Mar de Plati, Tu u Karlovim Varima i Infekcija u Montrealu) pokazuje da hrvatski film ima međunarodnoga potencijala, i taj zamah treba znati iskoristiti.

Zlatko Vidačković