Dva kauboja

Dva kauboja

Lik Roberta Duvalla vrijedan je poštovanja, no u cjelini riječ je o odveć razvučenu ostvarenju s mnogo praznoga hoda

Malo je koja megazvijezda u novijoj povijesti Hollywooda doživjela tako vrtoglav pad kao Kevin Costner. Nakon senzacionalna uspjeha Plesa s vukovima 1990. Costner popularni glumac postao je i silno uvažavan autor, te jedan od najmoćnijih ljudi Hollywooda. Pet godina poslije, nakon što je u paru s Kevinom Reynoldsom kreirao u tom trenutku najskuplji film svih vremena, Vodeni svijet, Costnerova superiorna pozicija opasno se zaljuljala. Gary Cooper novoga doba, kako su ga znali nazivati, spašavao je producentske interese i ozbiljno narušio autorsku viziju nominalnoga redatelja Reynoldsa, ali očekivani uspjeh svejedno je izostao. Kritika je film naružila preko svake mjere, baš kao što je prethodno preko svake mjere bila nahvalila Ples s vukovima, no važnije je bilo što film nije ostvario predviđanu dobit, premda, suprotno ’pučkoj predaji’, Vodeni svijet nije doživio nikakav komercijalni fijasko, zahvaljujući dobru rezultatu u svjetskoj distribuciji koji je pokrio skroman američki utržak.

Ograničenost autorskih dosega

No pravi udarac za Costnera uslijedio je dvije godine potom, komercijalnom propašću njegova nominalno drugog redateljskog ostvarenja Poštar, filma koji je bolji od reputacije koja ga prati (osebujna atmosfera s pripadajućom ambijentacijom i ikonografijom neosporna je njegova vrlina), ali i koji jasno pokazuje sva ograničenja Costnerovih autorskih dosega, odnosno nedostatak umjetničke i životne zrelosti, što se posebno očituje u nevjerojatnoj sklonosti sentimentalizmu i patetici. Nakon Poštara Costner ne samo da više nije režirao nego mu je i glumačka karijera drastično opala, ali šest godina poslije odvažio se još jednom sjesti u redateljski stolac. Budući da je riječ o glumcu i autoru koji je uvijek bio sklon vesternu (Kasdanovi Silverado i Wyatt Earp, vlastiti Ples s vukovima i Poštar, koji doduše nije vestern, ali štošta duguje vestern tradiciji), nimalo ne iznenađuju da se i u vesternu nesklonim vremenima odlučio za najameričkiji od svih žanrova kao područje svog redateljskog povratka. Kako sam i sâm velik poklonik kaubojskih filmova i ne shvaćam one koji im već tridesetak godina prizivaju propast, moram sa žaljenjem zaključiti da Divlja prostranstva nisu uradak koji će u povijesti žanra ostaviti pamtljiviji trag. Adaptacija romana Laurana Painea, Divlja prostranstva u središtu imaju dvojicu kauboja nezavisnjaka koji tjeraju svoje goveđe stado preko plodnih pašnjaka do odredišta. Tako se u jednoj točki putovanja nađu na meti moćnoga lokalnog rančera, koji ne trpi da kauboji u prolazu napasaju kravice na pašnjacima koja formalno nisu njegova, ali ih on najozbiljnije svojata. Riječ je dakako o jednom od klasičnih vestern-motiva, koji je ovdje u funkciji tematiziranja specifična suodnosa dvojice vlasnika stada, od kojih je onaj stariji (Robert Duvall) visokomoralni poštenjak koji će odlučno braniti svoju stvar, ne prezajući u samoobrani ni od preventivnoga napada, ali samo zato što je to doista nužno, dok je mlađi (Costner) ambivalentan karakter koji ispod ugodne vanjštine krije i mračne slojeve bića. Tematski i emocionalni cilj filma leži u katarzi koju Costnerov lik mora proći kako bi iskupio grijehe prošlosti i zaslužio vedriju budućnost, u čemu će mu prijeko potreban vodič biti Duvallov lik, a nadahnuće kasno pronađena životna ljubav u obliku lika koji tumači Annette Bening.

Isforsirani happy end

Očito je da koncepcija Costnerova lika ima dodirnih točaka s protagonistima Eastwoodovih Nepomirljivih i Savršenog svijeta. Savršeni svijet posebno je bitan jer Costner je u njemu prvi put tumačio lik takva profila i iz njega je preuzeo osobno nesimpatičan mi autorski odnos prema publici, koja se neugodno suočava s mračnim stranama isprva simpatična joj junaka, da bi se naposljetku ipak od nje tražilo da duboko potresena plače nad njegovom tužnom sudbom, kao da je riječ o standardnom holivudskom good guyu. Kako je Costner autor neusporedivo manje intrigantna senzibiliteta i svjetonazora od mračnjaka Eastwooda, Divlja prostranstva u završnici nude isforsirani happy end krajnje neuvjerljivom realizacijom ljubavne priče, i to u negledljivo patetičnoj maniri koja zasjenjuje čak i svršetak Jacksonova Povratka kralja. Costnerov film ima dobrih trenutaka, npr. završni obračun dobrim je dijelom zanimljivo riješen, a lik Roberta Duvalla vrijedan je poštovanja, no u cjelini riječ je o odveć razvučenu ostvarenju s mnogo praznoga hoda i naprijed opisanom idejnošću koja dokazuje da Kevin Costner vjerojatno nikad neće postati autor od formata.

Damir Radić