Dokolica na japanski način

Dokolica na japanski način

Kikujirovo ljeto, red. Takeshi Kitano, Ciklus suvremenoga japanskog filma u MM centru u Zagrebu

Već prva projekcija u sklopu Ciklusa suvremenoga japanskog filma, što se u večernjem terminu prikazivala u MM centru, postavila me u ozbiljnu moralnu dilemu: markirati sa dva sata poslovnog usavršavanja u večernjoj školi koju pohađam ili ne? Nakon malo razmišljanja odlučio sam se dakako za film, i to od kritike i publike hvaljeno djelo Kikujirovo ljeto Takeshija Kitana. Kako je moja strast prema umjetničkoj egzotici oduvijek bila jača od životno ozbiljnih stvari kao što su to školske obveze, mislio sam da ću i ovaj put (kao i toliko puta prije u sličnim životnim situacijama) neopterećeno uživati u filmu. No prikriven osjećaj krivnje počeo me izjedati čim su se pogasila svjetla u dvorani MM centra. Jesam li postupio ispravno? I što ako svojim nerazumnim činom propuštam neku važnu lekciju iz večernje škole, a film za koji sam se odlučio bude tek osrednja žalost uz kokice? Na sreću, već nakon desetak minuta Kikujirova ljeta moj je osjećaj krivnje zamijenio osjećaj ugode što prisustvujem tako zabavnu, toplu i zanimljivu filmskom djelu kao što je to Kitanov film. Zaslugom Kitanove priče o dirljivo zabavnu prijateljstvu odraslog (ali i djetinjastog muškarca) i jednog dječaka na školskim praznicima, krivnja koja me na početku izjedala stala se otapati u ustima skupa s ukusnim zalogajima slanih kokica.

Bestidnost koja razara stereotipe

No, bi li stvar bila ista da sam kojim slučajem Japanac? I da u toj zemlji, a ne u Hrvatskoj, pohađam večernju školu? Bi li za mene i tada bilo moralne dileme? Odgovor je po svemu sudeći da ne bi. Kako to mislim? Da se razumijemo: ne izlijećem ovdje s nekom radikalnom tezom, recimo da Japanci nemaju morala. Nego samo tvrdim da bih kao pravi Dalekoistočnjak glavu razbijao pred drukčijim pitanjem: imam li se razloga stidjeti što sam markirao sa školskog sata ili ne? Ako je vjerovati glasovitom eseju Ruth Benedict The Chrysanthemum and The Sword, osnovna kulturna razlika između Japanaca i Zapadnjaka leži u tome što Japan ima duboko ukorijenjenu kulturu stida (standardno ponašanje pojedinaca tamo se temelji na eksternom referencijalu — tj. dužnosti prema obitelji, školi, poslu, prijateljima), za razliku od Zapadnjaka, koji imaju kulturu krivnje (uzorno ponašanje pojedinca-individualca zasnovano je na unutarnjem referencijalu). Što će reći — moje je grizodušje s početka filmske projekcije bilo sasma u duhu Benedictine kulturne sheme. E sad, zbilja mi je lakše kad znam da sam ordinarni kulturni stereotip. Za razliku od mene, film Kikujirovo ljeto svjedoči da Takeshija Kitana nikako ne možemo ubrojiti u stereotipne karaktere.

Evo samo nekoliko (za prosječnu japansku kinematografiju netipičnih) scena iz Kikujirova ljeta koje Kitano uprizoruje na komično zabavan način, a koje odlikuje nimalo stidljiv karakter — u jednom prizoru glavni lik uzima nezaštićenom dječaku džeparac i troši ga na oklade; taj isti Kikujiro zatim u sceni vlastitog striptiza traži od pedofila u javnom WC-u da mu na licu mjesta pokaže što to rajca maštu perverznjaka; na drugom pak mjestu Kikujiro podučava dječaka kako podmetnuti čavle pod jureće automobile ne bi li time ulovio priliku za prijevoz; nezahvalni Kikujiro u još jednoj bestidnoj sceni krade užinu prijaznom radniku na autobusnoj postaji itd. Spomenuti i još niz drugih prizora pokazuju svu opscenost glavnoga karaktera Kikujira, prikazujući ga u neodgovornom, ali i ležerno simpatičnu svjetlu. Kitano kao da je upio esej Ruth Benedict o kulturno stidljivim Japancima i sada se zabavno iživljava prkoseći njezinoj reduktivnoj hipotezi. Kad još tomu dodamo podatak da je besramno provokativan Kitano već dva desetljeća najveća komičarska zvijezda Japana, moramo se logično nadovezati da je doba stidljiva Japana čini se stvar neke daleke prošlosti. I zašto bi stali samo na tome? Pođimo i dalje, iživljavajući se još malo nad Ruth Benedict i ustvrdimo da je Japan u bestidnosti pretekao i sam Zapad i da je emtivijevska estetika jednoga Jackassa nastala kao posveta Kitanovim provokativnim i agresivnim televizijskim emisijama po kojima je glumac i redatelj postao poznat u Japanu. Naime, od ranih osamdesetih pa sve do polovice devedesetih godina prošloga stoljeća Kitano je vodio radikalno agresivan i nihilistički nastrojen humoristički show Oretachi Hyokinzoku u kojem je svoje sudionike pred skrivenom i neskrivenom kamerom podvrgavao javnom ponižavanju katapultirajući ih iz topa, bacajući čak i neplivače u bazen sa staklenim zidovima, otkrivajući njihove intimne tajne ili ih maltretirajući na sve zamislive načine, kao što će to poslije činiti njegov zapadnjački nastavljač Johnny Knoxville. Kitanov neukusan i uvredljiv komičarski stil pretvorio ga je u ultimativnog bad boya japanske pop kulture, ali je svojom popularnošću napravio i veliki prevrat u japanskom shvaćanju toga što je sve dopušteno u suvremenoj japanskoj medijskoj kulturi. Nakon njega japanska manzai komedija više nije ostala ista.

Čudni su putovi ljudski

Iako biste iz priloženog opisa Kitanova beskompromisna karaktera mogli pomisliti da je i Kikujirovo ljeto film ekstremna ugođaja, to ipak nije tako. Film nema ni jednu desetinu žestine i agresivnosti koju su imali Kitanovi televizijski nastupi ili filmovi iz njegove rane krvavo-posttarantinovske faze (Violent Cop, Boiling Point). Kikujirovo ljeto osmi je film Takeshija Kitana i u njegovoj filmografiji djeluje kao ukroćeno djelce. Snimljen je 1999. i svojevrsna je on the road komedija. U obliku neobaveznih razglednica s ljetovanja i iz vizure dječaka Masaa pratimo pikarsko putovanje bivšega gangstera Kikujira i dječaka Masaa neobičnim putovima i stranputicama Japana. Nekoč opak tip Kikujiro sada je smušeni i asocijalni sredovječni slacker kojemu žena daje zadaću da odvede maloga Masaa majci koja živi u drugom dijelu Japana, u novoj obitelji. Pikarske pustolovine u koje upadaju Kikujiro i Masao istodobno su zabavne, dirljive i prožete bajkovitim ozračjem (urnebesna epizoda s pedofilom u javnom WC-u, svađa s kamiondžijom koji ih nije htio povesti, batine koje Kikujiro popuši od lunapark-mafije...).

Sam Kitano izjavio je da je film snimio po uzoru na Čarobnjaka iz Oza. I, doista, čarobnom ugođaju pridonose bizarno groteskni karakteri poput dvojice motorista što protagonistima izvode zabavne igrokaze tumačeći u njima izvanzemaljce, lubenice i druga čudesa, darujući usput malom Masau i zvonce za dozivanje anđela. Film je labavo strukturiran oko zabavnih anegdota-razglednica. Poglavlja opuštene narativnosti daju prostora Kitanu za komičarske improvizacije i egzibicije koje su nastale na licu mjesta kako je ekipa putovala po Japanu snimajući film. No, nije sve samo u slekersko-pikarskoj zafrkanciji. Ozbiljniji dio filma gradira međusobni odnos Kikujira i dječaka krećući se od njihova početnog nepovjerenja do konačnog potpisivanja sporazuma prijateljstva. Od početnog šikaniranja dječaka do dirljive scene opraštanja na kraju filma, kad je njihovo putovanje pri kraju. Ovaj krasni film neobavezna je i proturječna slikovnica koja spaja nespojive svjetove i karaktere te afirmira život u svoj njegovoj divnoj nepredvidljivosti i gotovo da varira onu biblijsku o čudnim putovima nebeskim. Na tom putu kristaliziraju se vrijednosti od najveće dragocjenosti: otvorenost duha, prijateljstvo, kreativna sloboda, neovisnost o konvencijama i nepotrebnim strahovima, nevezanost za glupa pravila i konvencije. Možda je najveća vrijednost Kitanova filma u tome što se od antisocijalne infantilne distorzije u početku transformira u bajkovitu afirmaciju ljudskih vrednota na kraju. A transkontinentalna slava Kikujirova ljeta pokazuje da dobro djelo, i onda kada koketira s bestidnošću, ne postavlja prepreke za univerzalno razumijevanje. Tom se razumijevanju pridružuje i moje iskustvo. Zaslugom simpatične priče o prijateljstvu dva djetinjasta karaktera i ja sam se oslobodio svoga zapadnjačkog stereotipa s početka teksta otapajući ga u ustima s ukusnim zalogajima slanih kokica. Isključivu krivnju za to svaljujem na najvećega razarača kulturnih stereotipa s ove strane transkontinentalne granice: Takeshija Kitana.

Predrag Madžarević