Dodo

U slučajnom telefonskom razgovoru doznajem kako je jutros, 20. svibnja 2004, oko pet sati ujutro, preminuo pjesnik Dubravko Horvatić. Drag mnogima, mrzak mnogima — a nitko od tih ljudi kojima je on bio drag ili mrzak ne zna baš mnogo o njemu, ili ne zna ništa. Ni o njemu, ni o recima koje je zapisivao. Nikad se u životu nismo slagali — a voljeli smo se.

Spajala nas je zajednička misao o nekom mogućem pjesništvu, na obojici nam zadanom materinskom hrvatskom jeziku. Te su se misli poslije razdvojile — ali što meni to vrijedi danas, kad čovjeka više nema?

Horvatićeva smrt pada mi teško. S druge strane, Horvatićeva smrt ne pada mi uopće teško. Gdje god on sad bio, on će već znati da ga ja volim. Znat će i zašto.

Za mene, umro je pjesnik. Dubravko Horvatić za mene je uvijek bio nadasve pjesnik, a kakva Hrvatska već jest, sad ćemo raspravljati o njegovim političkim stavovima, o njegovim društvenim ulogama, itd. Hajde, zaboravimo to na časak. Smrt je dovoljan ulog za zaborav, pogotovo kad je povijest krenula drukčije, ne onako kako bi Dodo htio, a ja sam sretan što nije krenula onako kako je on htio. Ali — to je već politika, a ja nikada nisam bio zadrto političan: meni se uvijek činilo da je njegova pjesma važnija od svega što bi on kao političko biće mogao smisliti.

Za mene, iščeznuo je pjesnik Groznice, Zle Vojne, Opsada. Za sve ono poslije, njemu je pjesništvo bilo samo estetsko sredstvo, ali tko sam ja da ga zbog toga kudim? Za mene, zauvijek ostaje klupa na Radićevu šetalištu, malo više Zvijezde, na kojoj mi on prvi put govori: S koljena na koljeno opsjedamo ovaj grad... rijemo pljoštaru... (a imamo samo sedamnaest godina i ništa još nije javno, ništa objavljeno. I pita me: što ti o tome misliš?). Bila je bitna razlika među nama: mene je tada zanimala samo vedrina, veliki svijet, ljubav, htio sam sve od predaka baciti iza sebe i preko leđa, a on, ništa nije zaboravljao. Pamtio je svaki metak u potiljak, zaboravljajući one druge.

Tko će danas presuditi što je bilo moje bogatstvo, a što njegovo? Ono njegovo, što je mene zauvijek začaravalo, bio je njegov hrvatski jezik: nešto između Samuela Becketta i bajki Ivane Brlić Mažuranić: to je smjesta bio prepoznao Antun Šoljan.

I sad, kome ću ja nadalje govoriti: tvoja Hrvatska nije uopće moja Hrvatska, a sve je to Hrvatska? Zatim, kome ću govoriti: Dodo, friga se meni za tvoju Hrvatsku, kad moja nije tako mračna kao tvoja, nego mislim da bi se možda moglo drukčije, bez bilo čije uniforme i bez potrage za ocem?

U tišini, postoje riječi, čijega velikog domašaja ni sam pjesnik nije bio do kraja svjestan: moj kralj od popišanih krpa i vaš je kralj... Dubravko Horvatić, pjesnik, bio je u svom velikom trenutku prerastao sve svoje ostale pretpostavke i ostao pjesnik za svakoga koji hoće i zna čitati: kad sve te naše proklete pretpostavke budu zaboravljene, svakome koji hoće potražiti komadić istine o nama, Horvatićevi početni reci ostat će nezaobilazni i govorit će.

Što mu reći? Laka ti hrvatska zemljica? Glupost, nikada nam neće biti laka, a i ti si, Dodo, to znao. Za ime božje, dvadeset godina nismo progovorili ni riječi...