Dodir kultura

Dodir kultura

Danna se uklopio u glazbeni okoliš i priču stvorivši broj Baraat, koji se ponavlja na mjestima gdje je glazbeno ispunjenje filmske slike nužno

Poznato je da indijski Bollywood njeguje glazbu kao okosnicu mnogih filmskih pripovijesti i da je u indijskim filmovima uobičajeno da likovi odjednom počnu pjevati. No redateljica Mira Nair u Monsunskom vjenčanju pristupa filmskoj glazbi maštovitije i funkcionalnije. Glazba je sastavni dio obiteljskoga druženja, okosnica nekoliko usporednih ljubavnih priča te način opisa urbanoga života u Indiji i njegove čvrste povezanosti s tradicionalnim vrijednostima što vrijede čak i za one likove koji na vjenčanje dolaze iz daleke Amerike i Australije. Brojne pjesme (mogli bismo ih nazvati tradicionalnim jer nam tako zvuče, ali svaka pjesma ima autora, od kojih su mnogi suvremeni) nije samo redateljičin način da ozvuči film, nego predstavlja socio-kulturni odraz jednog obiteljskog (obrednog) okupljanja.

Nešto od te glazbe svira sa (i za Europljanina) uobičajena izvora: radija ili kasetofona u automobilu, no većina je pjesama vezana uz obrede koji prethode vjenčanju. Zanimljivo je da su neke pjesme prave filmske pjesme. Na primjer, prva je pjesma koju čujemo Aaj mausam bada beimaan hai (Danas se vrijeme poigrava mnome), koju je za film Besposličar (1973) otpjevao Mohammed Rafi. Pjesma tekstovno komentira prevrtljivost ljudskoga ponašanja, mogućnost različitih završetaka filmskoga početka, Aditinu nesigurnost u ono što radi itd. Filmska je i pjesma Chunari, Chunari Anu Malika, koju je mlada Ayesha odabrala za ples na svečanoj večeri koja prethodi vjenčanju (pjesma je originalno uporabljena u filmu Biwi No. 1 iz 1999). Isto tako, kada obitelj nagovara tetu da pjeva, ona najprije sramežljivo, a zatim s uživanjem pjeva glazbeni hit iz pakistanskoga filma Quaidi iz šezdesetih godina.

I tu leži specifičnost Monsunskoga vjenčanja. Najprije, pjesme nisu skladane za film, nego su dio obiteljskoga nasljeđa. Time se pokazuje da su čvrsto vezane uz svakodnevni život, a s druge se strane uklapaju u vizualno šarenilo ne samo boja nego i brojnih obiteljskih zbivanja. Članovi obitelji ne pjevaju zato što im je pjesma zadana scenarijem, nego zato što su pjesme sastavni dio njihova života: kada su sretni, pjevaju, a onda rado i zaplešu na poznatu pjesmu. No, kada Ayesha pleše, Rahul, koji dolazi iz Australije, kaže da ne zna tako plesati jer pleše samo u diskoklubovima. To je jedan od sugeriranih doticaja istoka i zapada, koji doista ostaje samo dodir, jer zapadnjačka kultura još (prema filmskoj poruci sudeći) nije uspjela poljuljati indijsko nasljeđe.

Sretno sjedinjenje

Drugi se dodir kultura zbiva iza filmskih kulisa: naime, kao skladatelj izvorne filmske glazbe (a treba zapaziti da uporabljene pjesme najvećim dijelom nisu originalno skladane za film, što je za bolivudsku tradiciju neuobičajeno) potpisan je kanadski skladatelj Mychael Danna. No Danni to nije prvi susret ni s indijskim filmom ni s redateljicom Nair (s njom je surađivao u ne tako uspjelu filmu Kama sutra, a sklada i za njezin film Vanity Fair). Danna se uklopio u glazbeni okoliš i priču stvorivši broj Baraat, koji, u obliku rage, predstavlja u uvodnoj špici. Broj se poslije ponavlja na mjestima gdje je glazbeno ispunjenje filmske slike nužno, s time da je uvijek riječ o novoj varijaciji, koja se ne mijenja samo melodijski nego i instrumentacijski (izvode ga sitar, sarangi, flauta, gudači, glasovir, sarod, santoor i drugi instrumenti). Baraat s vremenom postaje glazbena okosnica koja povezuje ljubavne priče, a koji postaje očit kao glazba tek u trenutku kada u tri para — večer prije vjenčanja — dolazi do sretna sjedinjenja priznanjem ljubavi. To je i jedini trenutak kada Danna odaje svoje neindijsko podrijetlo i kada se Baraat pretvara u uhu poznatu, zapadnjački orijentiranu filmsku glazbu. A to gotovo smeta, budući da se gledatelj do tada u filmu već navikao slušati pjesme i popratnu glazbu koji su, kako je to sama redateljica napomenula, neodvojivo povezani s obitelji, obrednim šarenilom i svakodnevnim životom Indije.

Irena Paulus