BILJEŽNICA 10/9

Drugi višak

Kao sjene kratko podšišane. Tako. Tako prolaze dani. Tako prolaze ljudi. Jesen je. Tako prolazi jesen. Sve se strane osipaju. Pa neka, neka brojevi odlaze, neka odlaze od nas, neka sele, neka lete, neka ih nema.

*

Sunce prelazi preko mog papira na stolu. Dobro došlo kažem mu, a sebi kažem piši brzo, dok je tu, piši ne kolebajući se, ne misleći, piši bilo što, najbolje nešto što je kao ono, što je najbliže njegovoj naravi, prolaznoj, radosnoj, neuhvatljivoj, nešto što bi bez njega propustio, nešto za što ćeš kada otiđe vjerovati da je uspomena.

*

Izgubila su se brda. Mala smiješna brda. Tako su slična jedno drugome. Gore dolje, tamo i ovamo. S toliko neba moguće je da se granica ne razazna, da se područja izmiješaju. San s jedne, san s druge strane, oblaci, prazno između. Kao na kraju uzdaha, na kraju lica, razgovora, stvari. Ono čega nema još miruje, krije se od sebe.

*

Jučer sam vidio riječ zadovoljstvo i pomislio evo jedne lijepe riječi, iako ono čime su nas plašili (da je mislena, a ne stvarna, da se njome popunjava pustoš kiča) ne dopušta veliko oduševljenje. A ipak, osjetio sam zadovoljstvo zadovoljstvom, smjestio se zadovoljno na jutarnji tricikl njegovih triju o i krenuo kroz dan.

*

Tko može ne misliti na Evu? Eva je ovdje, Eva je tamo, u našoj glavi, izvan naše glave. Ona je svuda. Lijepa je Eva. Mračna i sjajna. Teška i lakokrila. Jedna je Eva. Luda kao svemir. Luda kao zatvorena vrata.

*

Za bilo što, u bilo kojoj prilici, čovjek kaže gornji i donji dio. A onda pomisli, bolje bi bilo da sam šutio. Ne treba bez velike potrebe svađati ono što se dodiruje.

*

Mnogo mladih debelih žena. Pospano su se smjestile u svoju prekomjernost. Tu ih vidimo i zamišljamo. Neki čudan film, sniman malo sporije, s manje pokreta i dijaloga. Blagi ritam brežuljaka.

*

Kako su ljudi na fotografijama lijepi i sretni. Kada ih je više i kada su sami. Pogotovo kada su sami. Dođu iz daljine ako su daleko, dođu iz dubine ako su duboko, pojave se na površini, stanu trenutak, onaj trenutak kojega nema, nasmiju se, prebace nekome ruku preko ramena, prebace sebi ruku preko ruke (tu smo), prije utapanja, poslije nesreće, u raju, raj postoji. Onda se vrate, daleko ako su bili daleko, duboko ako su bili duboko, ne čuje se više smijeh, odmorila se sjena, izdvojila se rečenica iz drugih rečenica na apsolutnoj površini, trenutačnoj, crnoj i bijeloj, bijeloj i crnoj, suha voda, suhi zrak, ništa u cipelama, ništa.

*

Gledam što lula gleda, što bi lula vidjela da vidi. Nalažem joj sljepačku pozornost: vlaži, dimi iznutra i vani, uživaj, ako treba opsuj i pljuni.

*

Može li se hodanjem oblikovati stvar i stvar pretvarati u korake? U mutnoj glazbi brojio je, brojenjem dospio u san, odakle ga je netko tko ima dušu otjerao.

*

Lipanj. Naša su tijela na odmoru, a mi smo ovdje sred praznih riječi prazno slovo, smirena buka, gotovo ništa. Naša su tijela na otocima, u oblacima, ne znamo gdje, ne javljaju se, zaboravila su nas. Skupili su iz naše kuće svoja hoću i neću, manje i više, uzaludnu radost i ludo i dobro, strpali sve u tamne vreće ne gledajući nas, kao da nas nema, kao da nas nikada nije ni bilo.

*

U Maksimiru jedan pas (kojega su vlasnici vjerojatno ostavili da luta otputovavši na more) slijedi me na stanovitoj udaljenosti. Kada stanem, stane i on. Kada krenem, krene i on. Okrećem se, gledam ga, i on gleda. Čini mi se da sam sebe pratim. Bojim se, ako potrčim, i on će potrčati. Što moram učiniti da ostanem sam?

*

Komunari ne prestaju vikati i pucati u satove na zvonicima. Netko, čitamo, puca u biološki sat. Jedino ona, zaboravljena od Boga i komunara, izlazeći sa štapom u ruci s Dolca pjeva bez straha

Moj satček čini tike-taka,

moj dragi mene čaka.

*

Ako postoji bijeli list, bijeli list svih bijelih listova, jednak svugdje, ravan bez obzira na zakrivljenost Zemlje, svijetao kao da tama ne postoji, putovat ćemo luda zvijezdo, milenijski kotlu, smetena rubenino.

*

Dolazi ljeto, mjeseci lipanj, srpanj, kolovoz. Tko još nije bio Jules Supervielle, neka bude. Kada bude Jules Supervielle, bit će tisuću velikih i malih stvari, čudo na različitim stranama zemlje i svemira, nehotična misao izvana i iznutra, tako blizu ničemu, nečemu, kao da je upravo ptica odletjela; neće ni primijetiti da je bio Jules Supervielle.

*

Kaže mi gušter, reci nešto nejasno o meni da se malo odmorim od sebe. U redu, kažem, neće mi biti teško, ionako sam ti sličan, ionako si mi sličan, ionako smo slični.

*

Odnekle, s visine, iz ruku, sa stola, ne znamo kako, slap srebrnine po kamenom podu. Razletjele su se vilice, žlice, noževi, oglasio se, zazvonio odjednom, blizu, u nama, daleko zvuk, možda sjeta, jasnog, jesenskog dana.

*

Boje, neke načete, neke skoro potrošene, neke stegnute, neke netaknute. Čim ih otvoriš, nahrupit će, tamne kroz tamu, svijetle kroz svjetlost, bijela kroz svoju čaroliju.

*

Na tržnici susrećem Krunu Quiena. Nekoliko koraka činimo zajedno, dugo se nismo vidjeli. Dok prolazimo pored stola na kome su poredane različite trave, on kaže: Sigurno se prodajom tjestenine može zaraditi mnogo više nego prodajom trava, ipak, da moram, radije bih prodavao trave, poezija čovjeka nečemu nauči.

*

Ranije bih odmah pomislio: lonac. Sada loncu rastu uši, a ispod poklopca huči oštra para, nepoznat spol i namjere. Između stvari i njezina imena bujanje, ludilo, nezadovoljstvo.

*

Na ulici poznajem samo ulicu. Na ulici je samo ulica, slijepa, gluha, nijema. Takva kakva je, takva je meni slična, meni ista. Moja sljepoća na njezinu sljepoću. Moja gluhoća na njezinu gluhoću, moja nijemost na njezinu nijemost. Na ulici smo ulica i ja doista neobičan par. Takvi idemo uzbrdo, nizbrdo, takvi smo bez prestanka, godine, dane, sate, i nikome ništa.

*

Došlo je kamenje. Mijenja nas kao slikar paletu. Došlo je kamenje. Ne bujno, ne kristali, rude, minerali, nego sivo, obično, koje čeka pogled i san, a uzvraća šutljivim razumijevanjem. Kamenu, mračno društvo, oko tebe luta moje srce, kaže Supervielle.

*

Nemoguće je ne mrziti nekoga tko vodi dnevnik. Što činiti, što reći? Sve će zapisati. Vi ga gledate i mislite: a kako bi bilo da pucam? Za opće dobro.

*

Šipan. Nešto na pučini, otvoreno i zaneseno zna kako da nas zavede. Ispred i iza naših misli glazba zvoni, zove, stvara se. Trava, ljudi, vrtovi, dvorci, bijeli krug iznad svega. Nešto čega će se mrtvi sjetiti čim se saberu.

*

Kiša budi jedno mi. Kažem mi kiša kišimo. Mi kiša, dakle počinjemo lagano padati po travi, stablima, zemlji, pticama zatečenim u cvrkutu, po bubama koje su vjerojatno tu, ne znamo gdje, razlikovanje nije naša briga, ne znamo imena, zaboravljamo pojedinosti, sitnim osobinama darujemo trepereće sivilo.

*

Gledao sam ljude kako već siti ili još malo gladni na kraju kupe mrvice sa stola. Od kažiprsta i palca naprave nešto kao kljun i mrvicu po mrvicu hvataju i prinose ustima. Obrok je prije toga mogao biti obilan i bez potrebe za takvim završetkom, a ipak oni to neće zaboraviti. Isto tako, to neće učiniti površno i usput. Nakon svega ti se ljudi, žene i djeca saberu kao pri molitvi: mrvicu po mrvicu, vrlo pobožno, pribrajaju jednu drugoj. Je li to hranjenje ili neka druga i drukčija radnja, tko će znati. Bit će da čovjek, uz sve drugo, vodi porijeklo i od ptica.

*

Čim se probudim pogledam kroz prozor: tu si, bijeli oblače, na mojoj lijevoj strani. Pričekaj trenutak, čim počne dan, da ne bi bio sam na malom nebu, potražit ćemo kuću na brdu, zvonik, pričekati otok, nenapisanu knjigu, pa nekoga tko je obećao da će doći a ne dolazi.

*

Uhvaćen u postojanje ptica. U misao koja se gubi riječ po riječ ovdje, tamo, bilo gdje.

*

Prazni grafički listovi najčešće mi se više sviđaju od onih na kojima je nešto učinjeno. Čak i onda kada je crtež izuzetan ostaje nostalgija za ranijim stanjem. Tu, na praznom papiru, uz suradnju ruke i nekog stroja, većse nešto značajno dogodilo i sasvim mirno se moglo stati. Svaki od listova ima ne samo povijest nego i biografiju. Ima ih, pogotovo novijih, koji su kruti i neosjećajni, čini se da su slijepi i da smo s njima pred zidom, ali ima ih i mnogo više koji vas gledaju, te stvaraju i otvaraju prostore (prozore).

Danijel Dragojević