Balkanski kal

Balkanski kal

Režija Saše Anočića tekst Nine Mitrović učinila je, ako je to moguće, još mračnijim; no, ostavila ga je posve razlomljenim i lišenim one konačne fuzije

»Nisu oni koje nazivamo pokojnicima tako mrtvi kao što se to obično misli. Isto kao što ni oni koji sebe smatraju živima nisu onako ni onoliko živi koliko bi hteli da izgledaju i kako sami sebe vide.« Pomalo zagonetna bilješka Ive Andrića iz Znakova pored puta (nedovoljno cijenjene i nedovoljno čitane knjige) moto je najnovijega dramskog teksta Nine Mitrović (prije Nuić) Kad se mi mrtvi pokoljemo, koji je praizvedbu doživio na pozornici zagrebačkoga Kerempuha u režiji Saše Anočića. Dakle, u pitanju je isti autorski tandem koji je protekle sezone u Rijeci ostvario hvaljenu i osporavanu grotesku Komšiluk naglavačke: priču o Balkancima koji su skončali (svojevoljnim, slučajnim ili prisilnim) letom s nekog od viših katova nebodera.

Idejno, dramaturški i redateljski identično načelo primijenjeno je i u crnoj komediji ibsenovskoga naslova Kad se mi mrtvi pokoljemo, i to do te mjere da drama djeluje poput dijela iste cjeline. Isti balkanski kompleks (običaji, mentalitet likova i njihova okolina), ista polazna točka (svi su mrtvi), ista fragmentarnost, koju povezuje tek izvanjski okvir djela; niz epizoda, u kojima se pripovijeda smrtopis aktera. Opći dojam dramu situira u žanr tragikomične, mračne (i doslovno) groteske, oblik u kojem mladi naraštaj dramatičara danas vrlo rado osjeća i promišlja svijet oko sebe. Utjecaji su vrlo različiti, ali svi jasno čitljivi: od Dostojevskog, ekspresionista i Darija Foa, do suvremene anglosaksonske i srpske dramaturgije. Mračni šarm balkanizma možda je zavodljiviji, ali je svakako (za dramatičara i redatelja) opasniji od diskretnog šarma buržoazije: pretpostavka je da je društvo u cijelosti duboko prožeto gotovo neiskorjenjivim, agresivnim primitivizmom (kojemu korijeni leže u nagonskom i, uopće, iracionalnome), koji samo čeka odgovarajuću prigodu da iznova provali kojom od svojih krvavih erupcija. Zaigrati se tim modelom znači zapasti u svojevrstan pir pesimizma, izgubiti iz vida etičku perspektivu te gotovo sadomazohistički ponuditi svijetu okrvavljenu kaljužu kao slabo prikrivenu bit naše egzistencije. Doista, nihilistička kritika jedva da je kritika: vraćajući nas u srednjovjekovno kolo smrti koje sve izjednačuje, ona pojedincu poriče ikakvu mogućnost boljitka. Nitko se ne može istrgnuti, nitko ne može pobjeći iz balkanskoga (i opet, simboličkog i doslovnog) kala.

Nelagoda i dosada

Lako je zaključiti da Kad se mi mrtvi pokoljemo nije osobito zabavna predstava — repertoarno, prije bi pripadala Gavelli nego Kerempuhu. Na oskudno osvijetljenoj pozornici predimenzionirano je i pomalo barokno-kičasto groblje (scenografija Željka Zorice), a njime tumaraju pokojnici i grobar. Svatko od njih priča povijest svoje (nedavne, i nerijetko ratom izravno ili neizravno prouzročene) smrti; za vrijeme tih flešbekova na scenu se iznose prijeko potrebni dodatni elementi. Takav dugotrajni niz kratkih prizora (koji se ne uspijevaju sklopiti u koherentnu cjelinu) zahtijevao je angažman gotovo cjelokupna Kerempuhova glumačkog ansambla, ali je i onemogućio bitnije isticanje bilo koje individualne kreacije. Stoga tek bilježimo nekoliko imena: Bojan Navojec, Kostadinka Velkovska, Tarik Filipović, Edo Vujić, Nina Erak-Svrtan, René Bitorajac, Branka Trlin, Mario Mirković, Anita Matić, Vlatko Dulić, Duško Gruborović i drugi. Režija Saše Anočića tekst Nine Mitrović učinila je, ako je to moguće, još mračnijim; no, ostavila ga je posve razlomljenim i lišenim one konačne fuzije, kakvu je — u slučaju Komšiluka naglavačke — značila onostrana fantazmagorična, mitska balkanska krčma. Što se pak tiče mlade autorice, očita je njezina lakoća stvaranja i životnost dijaloga; no primijenjen model iscrpljen je te bi (s obzirom na njezinu nedvojbenu darovitost) valjalo da se okuša u drami koja bi posjedovala koherentnu priču i svrhovit kontinuitet. Za Kerempuha ta ambiciozno zamišljena predstava teško da će značiti još jedan komercijalni hit: ona je svojevrstan korak u stranu — nekima iritantan, malobrojnima zanimljiv, većini (u svojoj preuzetnosti) nelagodan i dosadan.

Boris B. Hrovat