Aromatična bol

Aromatična bol

Sibila Petlevski, Koreografija patnje, Konzor (drugo izdanje), Zagreb, 2003.

Dvadeseto je stoljeće zaspalo ko klada, napominje W. B. Yeats, do noćne more uzbunilo se zibanjem zipke. I koja sad okrutna zvijer što i njen je kucnuo čas glavinja prema Betlehemu da se tamo rodi? Sibila Petlevski pažljivo i odlučno odabire stihove velikog pjesnika kao uvod u svoju prozno-poetsku simfoniju, stavljajući u njezinu jezgru naslov Koreografija patnje, uokvirujući je proznim krhotinama mozaično koreografirana ciklusa Gospođa Ponoć. Prizivi na autore poput Yeatsa, ubrzo i Shakespearea, Miltona, Popea, Johnsona, Byrona, Smarta, Henleyja i na primjer Anne Finch, groficu od Winchilsea, odmah nas asocijativno pošalju u ponoćna podneblja čvrstih literacija, u sulude svjetove esteticizma književnih života, patnji, zaluđenosti svjetlom knjige, pisma, rukopisa. Počinjemo živjeti tragične sudbine pjesnika, dramatičara, prozaista, spavati sebe u zaspalom ko klada stoljeću dvadesetom, jer duhovi počinju zaposjedati karavanu naših tijela što zbijaju šale na vrućem tragu užitka.

Alkemijske tajne

Premda znamo da je riječ o svojevrsnoj mimikriji, izluđeni literarnim tragovima, paradoksalno, branimo se ulaženjem u tragove. Naime, Sibila Petlevski kao da nam svojom Koreografijom patnje neprekidno sugerira kakvo studijsko putovanje, vraća nas na prepoznavanje slasti učenja, studiranja, upadanja u slatke zamke teksta, u fiktivne klopke imaginacije tako prokleto slične životnoj, ljudskoj. Onaj koji studiozno literaturu studira (a ovdje je riječ o doktorici znanosti) često će se naći u situaciji-identifikaciji, kada se životi ili djela pisaca toliko isprepletu s vlastitima, kada se i snovi i snohvatice pronalaze u tkivu štiva koji priča našu priču, sasvim intimnu, privatnu. Prestaju postojati udaljenosti stoljeća, najudaljenije civilizacije odjednom su tu, ipred nas, u nama, iz njih čitamo svoju sudbinu.

Raspisujući svoj poetski rukopis prethodnim zbirkama (Kristali, Skok s mjesta, Sto aleksandrijskih epigrama) uočila je kako je pjesništvu čistoća ponekad važnija od smisla. Tvoreći sasvim suvremene sinkronijske elegije savršenim klasičnim formama, pjesnikinja se upustila u alkemijske tajne poistovjećenja s obrascima versifikacije koji su u suvremenosti zapostavljeni, mnogima i nepoznati, poput elegijskoga distiha, alkejske strofe, heksametra, pentametra, klasičnih oblika tužaljki, poslanica, epigrama, podsjećajući nas tako na izraz visoko razvijene institucije književnosti, one koja odavno zna što su i gdje su vrijednosti, kada se dižu spomenici trajniji od mjedi, od piramida svih viši i trajniji, nit će ga slap ni udarci vjetra, preslabi za nj, moći oboriti, kaže Horacije; upozorava da tih vrijednosti već odavno nema, ma kako se trudile biti utkane u tradiciju. Gradeći tako odnos prema starini, a istodobno postmodernistički grabeći prokušane forme i oblike u okrilje novoga doba, autorica nas uvlači u viđenje preskoka same povijesti, jer pred nas se podastire jedno novo viđenje svijeta današnjice, neuko od nepoznavanja već viđenog i doživljenog.

Usredotočenost na detalj

Nigdje do sada, do Koreografije patnje, nisam vidjela takvu usredotočenost na detalj prastarog ili pak sasvim suvremenog prizora istovremeno (osim u slikarstvu ili plesu), kada se stapaju paralelizmi doba, bilo da je riječ o tragičnom aleksandrijskom dobu ili pak tragično našem. Racionalno i autorefleksivno sagledavajući i vlastiti ispis, pjesnikinja strogo odvaja svaku ’zastranjujuću’ osjećajnost da bi vidjela bolje i jasnije, da bi sinkronijska nit povezljivosti mogla isploviti iz dubine arhetipa i zasjesti na površine tipa, tipizacije doba u kojem živimo sada. Od početka u ovu se poeziju uvlači središnji motiv, dance macabre: civilizacijski ples smrti civilizacija, istih ili sličnih, uvijek koreografiranih patnjom koja od pojedinaca čini zastrašujuće plesače. Odzvanjaju idejni slojevi, poput pjevanja zbora ponavlja se misao kako civilizacija od civilizacije ništa nije naučila. Hladni, proračunati, groteskni prizori okupljaju se u nizovima pjesničkih kristala, izbrušenih poput Poundovih ideograma pjesme.

Precizno, kao kad strelica izbačena rukom pogađa strogi centar, sužavajući priču na detalj koji širi svoje opsege oko zacrtanog cilja, pripovjedač-pjesnik ispisuje zastrašujuće otkriće kako su i same pojedinosti sačinjene od pojedinosti. Racionalna do bola, pjesnikinja ulazi pjesmom u okvire proze, a proze s rubova iziskuju i traže pjesmu. Tako jedna drugu čuvaju i podupiru u labirintalnom putu otkrivanja svih izraza ljudske patnje. U početnom ciklusu Gospođa Ponoćvrludaju likovi pjesnika, prozaista, dramatičara, od poznatih do manje poznatih, susreću se međusobno i susreću se s nama fragmentićima izdvojenih i pomno oslikanih situacija, životnih, patničkih, duhovitih, tragikomičnih, bolničkih odnosa. Tu je, naprimjer, meni najdraži Oscar Fingal O’Flahertie Wills Wilde, neslučajno, jer upravo Wilde mogao bi biti model mogućeg obrasca poetike Sibile Petlevski, budući se njegova poezija, vrhunski stilizirana i do najsitnijih čestica mozga psihološki razrađena, kreće od tradicionalnih oblika do potpuno nova, samoizgrađena odnosa prema pjesmi uopće. Spojiti bajkovito i zastrašujuće, najnježnije i najogavnije, Wildeu je uspijevalo ne samo u poeziji nego paradoksalno i u bajkama (koje uopće nisu posvećene djeci). Nešto od takva rukopisnog mirisa slijedi poetika Sibile Petlevski, dodavajući svom ritualnom putu literarnosti i sam miris, sintagmu aromatična bol koju izgovara ipak središnji lik u ekipi njezinih literarnih derana, William Earnest Henley, gospodar svoje sudbine, kapetan svoje duše, koji u jednom trenutku osvijesti da život kakav je do tada vodio podsjeća na lažni osjet pokreta u amputiranu stopalu.

Podizanje kriterija hrvatskoga pjesništva

Pjesnički ciklus, sama Koreografija patnje, upravo traži oslonac u prvom dijelu knjige, jer same pjesme, najčešće modificirani soneti, uzimaju za svoj, sada dramskim terminom prolog, a zapravo moto, izvadak citata iz pjesama spomenutih literata. U četrdeset pjesama pjesnikinja disciplinirano izmjenjuje neosjetljivosti doba u kojem je prethodno prebivala, ubijajući jezik pjesme (naslov završnoga soneta upravo je autorefleksivan: Ubila sam jezik) sakrivenom emocijom, a opet preslikavajući stare svjetove u suvremenost, nikada bez supatništva za patnje drugih, štoviše, bezgraničnom humanošću prihvaćajući, razumijevajući njihova proživljavanja. U pjesmama razgovaraju ptice u mrtvoj prirodi, izranja sonet koji se razbolio kao pas, drugi pak, crvljivi, nagriza svijest čitača koji raspleće gnijezdo asocijacija kojima crvare katreni i terceti jaka ili slaba sroka, uvijek izglačana, umna izraza. Racionalna do bola. Ne možemo se ne zapitati što se zapravo događa ovom pjesničkom skrivaču, prožetu iskustvom malih i velikih smrti, kada govor gluhonijemih zamjenjuje iskustvo govora patnje, kada smo dovedeni do ruba nemoći otkrivanja konkretnijeg u apstrakciji koja ipak ima svoju logiku protočnosti, kada se neprekidno vraća, uvijek ponovno izranja slika spavača teškog (arhetipskog) sna, plesača dance macabrea.

Poezija Sibile Petlevski naprosto je nužna u mozaiku raznovrsnih senzibiliteta pjesničkih poetika. Ne samo zato što je autonomna, ne samo zato što vraća na klasične forme i pokušava visokostiliziranim izrazom podići kriterije hrvatskog pjesništva u cjelini, već i zato što je ovdje riječ o zaista posebnoj vrsti senzibiliteta. Postoje trenuci u životu (i poeziji) kada sve što nam je bilo beskrajno važno odjednom prekrije aromatična bol praznine neimanja, nestanka, nepostojanja nečega što smo cijeloga života tražili. Tu započinje priča o osjetljivosti pjesničkog subjekta, unutar same okrutnosti kojima nas svijet njeguje, u paralelnom kafkijanskom svijetu bez emocija, kada emocija sama, u pozadini, urla od nemoći zbog, hladnog neprobojnog zida iza kojeg spavaju klade dvadesetog stoljeća, a demoni sadašnjice more napuštenu, zlostavljanu djecu bijede, siročad istog onog života koji ne prestaje ni poslije života tući jer zna da ga zapravo nema. Govoriti o emociji? Na vrijeme me zaustavlja tako kristalno jasan, tako progutan stih: Tek otvoriš usta i već ostaneš nijem.

Tea Benčić Rimay