Anđeli svirači

Anđeli svirači

Gotovo najvažniji element njegove umjetnosti uporaba je grafičkih listova različita podrijetla. Koristeći se otiscima srednjotalijanskih, mletačkih i sjevernoeuropskih majstora, Ventura je oblikovao kompozicije i modelirao likove u cjeline koje su preuzimanjem tuđih rješenja prenosile elemente stila i velikih umjetnika u provinciju

Slikar Zorzi Ventura nije nepoznato ime u hrvatskoj povijesti umjetnosti. Od pionirskoga teksta Di Zorzi Ventura, pittore zaratino, e del suo casato koji je L. Benevenia objavio u Zadru 1907 (Rivista Dalmatica, n. s., fasc. I, 26-59) prošlo je gotovo cijelo stoljeće. U više navrata o njemu je pisao Kruno Prijatelj složivši katalog umjetnikovih djela koja su se, u doba njegovih istraživanja, zapuštena i zaboravljena čuvala po istarskim crkvama od Fažane do Vižinade i Izole.

Izložba Zorzi Ventura Brajković. Manirizam u Istri oko 1600, koju je priredio Edvilijo Gardina, kustos Regionalnoga muzeja u Kopru, došla je kao logičan rezultat dugotrajna i ozbiljna istraživanja s jedne strane te činjenice da su sve umjetnine posljednjih desetljeća restaurirane u Hrvatskoj i Sloveniji. Izložba je priređena u Narodnoj galeriji u Ljubljani, a potom je prenesena u Poreč. No, treba žaliti što se nije našlo snage da se predstavi i u Zadru, mjestu Venturina podrijetla.

Dostojno predstavljanje slikara

Na izložbi je predstavljeno petnaest Venturinih djela: četrnaest slika i jedna drvena obojana skulptura Bogorodice s Djetetom, na kojoj je slikarov potpis. Izložena je i skupina grafičkih listova koji su služili kao predlošci i nadahnuća u slikarevu radu. Autor izložbe i dobar znalac mletačkoga slikarstva E. Gardina autor je i kataloga u kojemu je sažeo višegodišnje istraživanje ne samo lika i djela Zorzija Venture nego i slikarstva u Istri oko 1600. godine. Ne treba posebno isticati da je svaka umjetnina iscrpno analizirana te izvrsno ilustrirana pa se može reći da je Ventura danas dobio monografiju kakvu bi trebali dobiti i drugi mali majstori iz hrvatske povijesti umjetnosti. Treba žaliti što u katalogu nije tiskan i tekst Krune Prijatelja Ventura 1990, napisan upravo za izložbu koja se trebala prirediti u to vrijeme, a objavljen je u splitskom časopisu »Mogućnosti«.

Ventura se potpisao kao Zadranin 1590. na drvenoj skulpturi Bogorodice s Djetetom iz Movraža kraj Kopra, na oltarnoj pali u Galevcu kraj Zadra 1602. te 1603. na pali u župnoj crkvi u Izoli i na slici Sv. Leonarda u Oprtlju. Na Bogorodičinu je kipu natpis: Zorzi Ventura ditto Braicovich Zaratino abitante in Capodistria.

Najranija datirana i sačuvana djela potječu iz 1598, iako dokumenti spominju i starija djela, što potvrđuje i podatak da se njegova žena spominje 1595. godine kao Julia uxor magistri Georgii Pictoris. Prema tim podacima slikar je mogao biti rođen oko 1570, a umro je, vjerojatno, neposredno nakon 1610. Njegova je udovica Julija umrla 1627. godine te sahranjena u koparskoj crkvi sv. Dominika.

Mletačka škola Tiziana,

Tintoretta i Veronesea

Pretpostavlja se da je slikarstvo učio u Veneciji, gdje je mogao vidjeti djela mletačkih slikara, podjednako Tiziana, Tintoretta i Veronesea, ali i malih majstora koji su mu mogli biti orijentiri u radu nakon povratka u Istru. Ostaje otvoreno da li je boravio u radionici nekoga slikara na lagunama. To bi jedino dokumenti mogli razjasniti, kao i moguće učiteljevo ime. Od velikih mletačkih majstora najbliži mu je, u nekim segmentima, rani Tintoretto, ponajprije njegove oltarne pale, koje razrađuju popularnu temu Sacra conversazione s Bogorodicom na prijestolju. Takve je kompozicije Ventura varirao u nekoliko navrata. No, divio se i Veroneseu, kojega kopira posredovanjem grafičkih listova.

Ventura je bio svjestan ekonomskih mogućnosti i granice ukusa naručitelja u Istri. Iako su u toj pograničnoj sredini prevladavala djela eklektika (npr. radionica obitelji Santa Croce), ne smije se smetnuti s uma da se u crkvama susretao s djelima Vittorea Carpaccia i Cime da Conegliana.

Treći je, gotovo najvažniji, element njegove umjetnosti uporaba grafičkih listova različita podrijetla. Koristeći se otiscima srednjotalijanskih, mletačkih i sjevernoeuropskih majstora, Ventura je oblikovao kompozicije i modelirao likove u cjeline koje su preuzimanjem tuđih rješenja prenosile elemente stila i velikih umjetnika u provinciju. Kultura primjene grafika kao izvora iz kojega se mali majstori trajno napajaju ima općeeuropsko značenje, što dakle nije ništa neobično u slučaju Zorzija Venture. Po svojim likovnim mogućnostima on nije bio sposoban suvereno razraditi temu iz kršćanske ikonografije (drugih se tema nije ni laćao). Ako je u svom stvaralaštvu preuzimao rješenja Correggia, Agostina i Annibalea Carraccija, Hendricka Golziusa, Orazija Samacchinija, Johanna i Justa Sadelera, Jacopa Tintoretta, Paola Veronesea i Bassanove radionice, onda smo skloniji zaključiti da je Ventura u prvom redu eklektik kasnoga 16. stoljeća u mletačkoj provinciji negoli maniristički slikar. Njegov je stil naime odraz epigonstva i oslanjanja na tuđa rješenja, a ne vlastita vizija, koja se pozitivno ili negativno referira na umjetnost kasne renesanse. Iako je galerija njegovih likova relativno velika, ona je vrlo skromna u raznolikosti. Riječ je zapravo o stereotipnim rješenjima što se ponavljaju do monotonije. Moglo bi se pojednostavnjenim rječnikom reći da je samo jedna Venturina slika dovoljna da se primjereno i objektivno procijeni njegov stilski postupak i ocijeni njegovo mjesto u slikarstvu. Pa i ondje gdje ga vidimo u dobru izdanju, kao što su npr. anđeli svirači na pali u Vabrigi, prepoznajemo da su, putem grafika, preuzeti od drugih majstora te da Ventura nije inventivan. Malo je što dakle u njegovim djelima autentično. Takve će slikare upoznati i Dalmacija: potkraj 17. i sredinom 18. stoljeća u njoj djeluju Matej Otoni i Filippo Naldi, koji variraju vlastita i tuđa rješenja u dopadljive i površno koncipirane slikovnice u kojima nema evolucije. U tom je duhu stvarao i Tripo Kokolja: no u njegovu slučaju moramo biti oprezni, jer se još nije pronašao nijedan predložak za njegove složene kompozicije. Ako se to pokaže konačnim, onda će Kokolja biti autentičan upravo na razini komponiranja tema, dok će se nedostaci osjećati na oblikovnoj razini.

Pravo značenje pojma Zaratino

Ne smijemo smetnuti s uma da je Ventura hrvatski slikar. No, što doista znači pojam Zadranin u njegovim potpisima? Je li Zorzi Ventura rođen u Zadru ili u njegovoj okolici? Je li dijete izbjeglica pred Turcima koji su osvojili zadarsko zaleđe? Možda se termin Zaratino odnosi na Biograd (Zara Vecchia), odakle su nakon rušenja grada stanovnici bježali i u Istru. Prezime Ventura sreće se u Zadru i na otoku Silbi. Među prognanim zadarskim pučanima u Veneciji 1411. spominje se i trgovac Georgius de Ventura. Njegov imenjak Silbnjanin Juraj Ventura (Venturić) i sin mu Antun bili su upisani u bratovštinu pomoraca i ribara sv. Andrije i sv. Nikole u Zadru 1606. Antun Ventura istaknuo se kao donator jer je na rodnom otoku dao 1637. podići crkvu sv. Marka, što svjedoči natpis na pročelju: Signor mio, ho dimostrato il dono a Voi ed ho adempiuto desiderio mio, io Antonio Ventura della presente fabbrica anno Domini MDCXXXVII die XXIII mensis iunii. U istoj je crkvi naručio 1641. sliku Skidanje s križa od Carla Ridolfija, na kojoj je njegov portret.

Ostaje nejasno kako je i pod kojim uvjetima Ventura izradio oltarnu palu za franjevačku crkvu sv. Pavla Pustinjaka na otočiću Galevcu kraj Preka na otoku Ugljanu. Crkvu i njezine oltare posvetio je na molbu zauzetoga gvardijana o. Mihovila Nižića 28. prosinca 1596. ninski biskup fra Horacije Belotti, nastanjen u Zadru. S obzirom da je Ventura sliku potpisao 1602 (Zorzi Ventura Zaratino in Capodistria Pingieva 1602) znači da je postavljena naknadno u novu crkvu. No teško je, kao što se nagađa, vjerovati da je na njoj u liku biskupa prikazan koparski biskup Giovanni Ingenerio, kao što treba isključiti Horacija Bellottija kao njezina mogućeg naručitelja (ili posrednika u narudžbi), jer je taj Mlečanin, prognanik iz Nina i franjevac konventualac, i inače bio zauzet u zadarskom kraju, pa je posvetio crkvu glagoljašima na otočiću Galevcu. Moguće je, konačno, nagađati da se slikar vraćao u svoj ili roditeljski zavičaj. No, čini mi se najvjerojatnijim da je Ventura dobro poznavao franjevce trećoretce, kojih je bilo i u Dalmaciji i u Istri. Njihovi su samostani postojali u Kopru, Vižinadi i Novigradu, na sjevernojadranskim otocima, potom u Zadru i na otočiću Galevcu ispred Zadra. Upravo je za vižinadsku crkvu sv. Marije od Božjeg polja Ventura izradio oltarnu palu Bogorodica s Djetetom i svecima, koja je u cjelini i u pojedinostima neobično bliska slici na Galevcu u Dalmaciji. Isti su likovi Bogorodice s Djetetom, sv. Antuna Opata, Jerolima, Ivana Krstitelja, anđela i nepoznatoga biskupa! Na likovnoj razini galevačka je slika možda najuspješnije Venturino djelo, ili je barem rađeno s najvećim ambicijama. Na njoj se vješto spajaju i koegzistiraju svetački likovi i arhitektura, dekorativni i vjerski elementi. Nije li i slikar uložio najviše, želeći i na taj način potvrditi vezanost sa starim krajem, što je neskriveno i napisao u potpisu (Juraj Ventura, Zadranin u Kopru!).

Utjecaj Venture na istarski milje

Venturu ne bi trebalo smatrati Schiavoneom, u onom smislu kako to pišemo u slučaju Čulinovića, Klovića, Benkovića ili braće Laurana-Vranjanin. U Istri je najčešće slikao za hrvatske naručitelje u seoskim i malogradskim sredinama, za Talijane i Slovence. U njegovo vrijeme Istra je, kako to otkrivaju dokumeti, bila useljenički kraj za prognanike pred Turcima. U nekim slučajevima mora se računati da su to bile prognane skupine iz zadarskoga kraja, odakle je i sam potjecao. Družio se, vjerujem, i na istarskom poluotoku sa svojima. Tom su ozračju pripadali i franjevci Trećega reda. U kulturološkom i socioetničkom smislu nije bez značenja da su njegova djela naručivana i za primorske komune kao što je Fažana i Izola. Na taj je način Ventura aktivno sudjelovao u oblikovanju istarskog umjetničkog miljea u kojemu se, kako je to Ljubo Karaman tumačio, susreću ne samo umjetnici različita podrijetla nego i vrsnoće. U istom prostoru ne koegzistiraju tek mletački i slavenski majstori nego i veliki i mali umjetnici, recimo istodobno Palma Mlađi i Zorzi Ventura. Takav procijep uvjetovan je brojnim razlozima: današnjim istraživačima ta šaroliko likovno tkanje djeluje iznimno privlačno i zahtijeva temeljita tumačenja.

Radoslav Tomić