Afirmacija pristankom

Afirmacija pristankom

Sanja Nikčević, Afirmativna američka drama ili živjeli Puritanci, Biblioteka Mansioni, Hrvatski centar ITI — UNESCO, Zagreb, 2003.

Kad je Rene Medvešek začudio i zbunio zagrebačku publiku predstavom Naš grad, otkrivši nakon gotovo pola stoljeća američkoga dramatičara Thorntona Wildera, samo je slučaj htio da tu premijeru u Zagrebačkom kazalištu mladih nakon nekoliko tjedana slijedi i ovdašnja kinodistribucija filma Larsa von Triera Dogville. Publika koja je vidjela oba, žanrom, medijem, očekivanjima i tematikom potpuno različita djela morala je ipak uočiti formalnu poveznicu u izostanku scenografije i narativnom iznošenju dramske radnje. Tako pojednostavnjena formalna sličnost možda je upravo bila prijelomna točka iz koje se lakše čita suprotstavljena namjera dvojice autora: dok Naš grad ustrajava na poetici malih stvari i prihvaćanja životnih datosti u njihovoj elementarnoj pojavnosti i značenju, von Trier je snimanjem kazališnoga postupka prikazivanja na kraju rekao što misli o ljudskosti i pomirenju, možda i grublje nego u svojim ranijim filmovima, koje bi se teško moglo opisati kao altruistične ili filantropske.

Druga strana

Potpuno slučajna usporedba filma i kazališne predstave ilustrativna je kao derivacija dihotomije u teorijskom pristupu američkoj drami prošlog stoljeća, koju već drugom knjigom zaokružuje Sanja Nikčević. Prije gotovo deset godina ona je u naslovu Subverzivna američka drama ili simpatija za luzere opisala, usustavila i kritički obradila dominantnu i u svakom slučaju izvan Sjedinjenih Država poznatiju skupinu autora, među njima i Veliku trojku (O’Neill, Miller, Williams) s pridodanim nešto mlađim sljedbenicima. U svojevrsnu nastavku projekta, koji će, najavljuje autorica, prerasti u kompletni književno-kritično-teorijski sustav američke drame, objavljena je i disertacija Afirmativna američka drama ili živjeli puritanci. Riječ je o drugoj strani američke realistične drame, onoj koja za razliku od subverzivne podupire stečenu sliku svijeta. Jedinstvena studija na nov način uspostavlja razgraničenje u modernoj ili suvremenoj realističkoj američkoj drami: prema Sanji Nikčević ključna je razdjelnica odnos autora i teksta prema mitu američkog sna. Iako u samoj knjizi nedostaje detaljniji prikaz sama konstrukta tog mita, njegova postanka i uzroka te posljedica koje je imao na američko društvo te kako njegove refleksije izgledaju danas i kako su se razvijale u povijesnom slijedu, postoje neke naznake. Američki je san prema toj interpretaciji nasljeđe puritanizma prvih doseljenika na Novi kontinent, pojednostavnjeno sastavljen od dvije različite koncepcije, saveza s Bogom i Jobova načela. Dramska preslika prvog, ugovora između čovjeka i Boga, očituje se u afirmativnoj drami, dok patnja bez spoznaje rezultira subverzivnom.

Objašnjavajući razliku između subverzivne i afirmativne drame, kao dva ne toliko suprotstavljena koliko jednostavno supostavljena pola dominantne, realističke struje američke drame prošloga stoljeća, ona najprije postavlja kriterije za razlikovanje, imenujući američkim snom pozitivne, u gotovo moralnom i sociološkom ključu, vrijednosti, da bi tek poslije, u minucioznim opisima brojnih dramskih situacija, pomalo gradila sliku toga mita. Zanimljivost takve strukture, iako s pomalo pretjerano intenzivnim oprimjerivanjem, leži u činjenici da je američki san zaista konstitutivni dio američkog društva, pa čak i doslovno, o doslovnom smislu, jer potvrdu, ili posljedicu, nalazi u prvoj rečenici Deklaracije neovisnosti, čuvenom jamstvu prava na život, slobodu i potragu za srećom. Posljednji dio te jedinstvene formulacije najmnogoznačniji je segment ionako metaforična govora sličnih temeljnih postavki sličnih povelja, ali izborom riječi povlači nekoliko temeljnih zakonitosti koje, kako to tumači autorica, i danas, kao i neprekidno posljednjih tristotinjak godina, sumira postavke američkoga društva.

Konstitutivna načela

Afirmativna drama tako je ona koja potvrđuje prava zajamčena Deklaracijom, no to, kao što se na primjeru rodonačelnika žanra Thorntona Wildera nije baš uvijek samo nekonfliktna tvorevina jednostavna zapleta, s nekoliko šala i uobičajenom galerijom likova. U kritici američkih kazališnih kritičara, kojima je afirmativna drama uvijek u hijerarhiji niža vrsta od subverzivne, pa se, što Sanja Nikčević i dokazuje, nerijetko dovode u aporiju pokušavajući dokazati da ta potvrdna dramaturgija ima vrijednost, ali svakako manju od one subverzivnih parnjaka. Nasuprot kritičarima, u teoriji drame mogu se pronaći tragovi afirmacije afirmativne drame, pa Sanja Nikčević citira Szondija, Fergussona i Frya, prvoga kao oduševljena zagovaratelja poetike Thortona Wildera, drugoga zbog sustava kazališta kao graditelja kolektivne svijesti, a trećeg zbog strukture mita upletene u teoriju kazališta. Iz nepostojanja čvrstoga teorijskog sustava američke drame, čije se praćenje u sekundarnoj literaturi svodi uglavnom na kompendije dnevnokritičkih prikaza ili skiciranje povijesnoga razvoja s proizvoljnim grupiranjima i zaključcima, autorica uspješnost i potrebu za afirmativnom dramom dokazuje prilično egzaktnim pokazateljima. To su popis dobitnika prestižnih nagrada kao što su Pulitzer, Tony i nagrada njujorške kazališne kritike (New York Drama Critics Circle Award), uvrštenje u godišnjake koji objavljuju provjerene i potvrđene dramske tekstove te popisom dugovječnih predstava (long-runs), onih koje su doživjele više od pet stotina izvedbi u prvoj postavi.

Publika kao mjerilo

Zanimljivo je pritom da podjela između subverzivne i afirmativne drame i nije toliko stroga, jer kao što se Wilder koristio brehtijanskim postupcima, tako su i mnogi subverzivci s vremena na vrijeme pisali i komedije u afirmativnom ključu. Ipak, polja su odijeljena, pa su među najvažnijim predstavnicima afirmativne drame (Wilder, Maxwell Anderson, Woody Allen, Neil Simon, Terrence McNally, Elmer Rice...) prebjezi rijetki.

Iako se Sanja Nikčević potrudila i zaista zorno prikazala svoj konstrukt, primjetan je i njen odmak od uobičajene znanstveničke objektivnosti, pa se na trenutke od hladna promatrača pretvara u zagovaratelja, koji ponekad čak, u žaru potvrđivanja potvrđena, pristaje na otrcane stereotipske koncepcije društvenoga uređenja. Kad je i tu argument da je afirmativna drama upravo ono što publika želi, samo od sebe postavlja se pitanje da li je gledanost ujedno i potvrda kvalitete. U opoziciji kakvu nudi Sanja Nikčević između subverzivne i afirmativne američke drame, koliko god plemenita bila njezina robinhudovska pozicija obrane autora nepravedno zapostavljenih u korist Velike trojke, pristajanje na konvencije, bile one s Bogom ili s nezahtjevnom publikom, gdje prvo vjerojatno donosi mjesto u raju, a drugo dotad sigurnu egzistenciju, i nije baš najhrabrije rješenje. U kontekstu hrvatskoga kazališta, u tom se smislu može povući paralela s brojanjem izvedbi recimo Komedije i ZKM-a. Drugim, davnim riječima, demokracija možda i nije najbolji sustav, ali bolji još nismo izmislili.

Igor Ružić