Zabavni izlet art-autora

Zabavni izlet art-autora

Sprega populističkoga predloška i bizarne interpretacije donijela je, dakle, Kitanu crossover-hit za svjetske multiplekse koji mu je dosad izmicao

Eto, i to smo doživjeli. Film jednog od najomiljenijih autora s međunarodne art-scene došao je na redoviti program hrvatskih kina. Prije Zatoićija radove Takeshija Kitana morali smo hvatati po kasnonoćnom televizijskom programu i na DVD-u: na velikom ekranu vidjeli smo samo Lutke, i to tek prošle godine, na festivalu Uncut. Što pak znači da nam fenomen Kitano nije bio posve nepoznat, pa možda znamo i zašto nosi nadimak Beat. Svejedno, nemamo publiku koja će početi vrištati već kad vidi logotip tvrtke Office Kitano prije uvodne špice. Možda se ona nakon Zatoićija stvori.

Zatoićija sam gledao u idealnom okružju, premijerno prošle godine na Mostri. Naime, dobar sam dio filma proveo žmireći na desno oko, jer mi je kontaktna leća bila pala nekamo na pod. Što je bilo idealno, kažem, jer Takeshi Kitano ovdje glumi čovjeka kojemu je sljepoća sastavni dio nastupa: njegov Zatoići uz to je vrstan maser (kao i ja), djelitelj pravde (kao i ja) i nadnaravno darovit majstor mača (za razliku od mene). Ali nije i samuraj, usprkos distributeru: Zatoići je, zapravo, jedan od klasičnih protagonista japanskoga pulpa, ondje znan jednako dobro kao ovdje, recimo, Zagor Te Nej. Istodobno hendikepiran i nepobjediv, on je lutalica koji prolazi razne pustolovine na strani dobra, uz baš toliko osebujne sebičnosti da ga publika zavoli. I — u Kitanovoj interpretaciji jedne od priča Kana Shimozawe — uz obilne količine hiperstilizirana nasilja, baš toliko odmaknuta da zapne za (poluslijepo) oko zahtjevnije publike.

Sprega populističkoga predloška i bizarne interpretacije donijela je, dakle, Kitanu crossover-hit za svjetske multiplekse koji mu je dosad izmicao. U isti mah, nitko od njegovih ranijih obožavatelja nije ga prokazao kao izdajicu koji se prodao komercijali. Kako to uspijeva Kitanu, kad bi praktički bilo koji drugi art-redatelj bio u sličnoj situaciji najvjerojatnije dočekan na nož (ili katanu)?

Ugođaj destilirane emocije

Veleomiljeni Kitano nikad nije slovio kao veliki pripovjedač, a ni kao veliki mislilac sedme umjetnosti. Ne, kultnu sljedbu stekao je kao vrstan stilist i — najbitnije — stvaratelj onoga što se na engleskom zove tone poems: filmova koji osvajaju ugođajem destilirane emocije. Kitanove radnje nikad nisu posebno čvrste, i uvjeren sam da mu scenariji djeluju banalno. Ono što ga je prije činilo iznimnim prisutno je i u Zatoićiju: mislim na usmjerenost na vizualno — kako na brojne Zatoićijeve okršaje u kojima sve pršti od krvavih amputacija (namjerno artificijelnih, kako tvrdi autor), tako i na detalje koji bi drugima promaknuli (čudna čvorišta ritma i uzgrednih zbivanja, gdje Kitano na trenutak odustaje od narativnoga slijeda kako bi se poigrao s težacima u polju ili stolarima što prave drvenu građu).

Drugim riječima, sama šund-radnja ovdje je zaista tek podtekst. Ni od koga se ne očekuje da je shvati osobito ozbiljno: mislim, tu imamo posla sa slijepim maserom koji redovito dobiva na kocki jer čuje kako padaju kockice. Nije tu stvar ni u rekonstrukciji japanskoga feudalnog razdoblja: ambijentacija i kostimi ovdje su ponajprije u službi dosljedna ukazivanja na stilizaciju forme (pa tako usporedbama s Kurosawom ovdje zaista nema mjesta). Nije tu, jasno, riječ ni o bilo kakvu sociopolitičkom kontekstu: kad se pri kraju u radnji nenadano nađe bjelački revolver, to prije valja iščitati kao referenciju na Kitanove gangsterske filmove nego kao dodirnu točku sa Zwickovim Posljednjim samurajem.

Zapravo, Zatoići je ponajprije mišljen kao postmoderni vestern: kao, da skujem bljutav izraz, nekakav špageti-đidai-geki, u kojemu se Kitano poigrava s konvencijama raznih žanrova slično kao Sergio Leone naraštaj prije njega. Ako su Kitanovi dosadašnji filmovi provodili njegovu publiku razrađenim (iako ne i rafiniranim) emocionalnim krajolicima, onda im Zatoići daje prigodu da se malo opuste i razvesele uz neobuzdano, možda čak i katarzično nasilje, koje je ovdje prpošno u istoj mjeri u kojoj je prije znalo biti mučno. Za tako proslavljena art-autora ovo je dobrodošao izlet na svoju zabavnu stranu: za publiku sklonu zahtjevnosti što tendira eksperimentu ovo je rijedak razlog da ode u neko kino gdje se prodaju kokice: a za suvremenu japansku kinematografiju, vitalnu i raznorodnu i preslabo poznatu, ovo je sjajna prilika da natjera svijet da je pobliže pogleda. Pa makar taj jedan film, pa makar na jedno oko.

Vladimir C. Sever