Vila zelenog jezera

Vila zelenog jezera

Naš poznati ilustrator, jedan od najplodnijih i najnagrađivanijih (primjerice, čak pet puta dobio je nagradu Grigor Vitez, a tri puta nagradu Ivana Brlić-Mažuranić), scenograf, medaljer, kipar i slikar, Ivica Antolčić oplemenio je bajku virtuoznim akvarelima

Potkraj prošle godine, nakon priča Ronilac bisera (ilustracije Lidije Dujić) i Istina o gusarskom kapetanu Karvasu (ilustracije Vjekoslav Vojo Radoičić), u biblioteci Štiglec sisačke izdavačke kuće Aura objavljena je treća priča Ludwiga Bauera (1941) Vila zelenog jezera, koju je ilustrirao Ivica Antolčić (1928). U obliku bajke iznesena je topla pripovijest o Mikuli Kirijašu, prijevozniku pšenice, i njegovu unuku Filipu. Bauer u bajci vješto isprepleće prisni odnos djeda i unuka, čudesno (mistično zeleno jezero, ukleta vila s blagom) i elemente narodne baštine posavskoga kraja (Mikulin kirijaški posao). Sve je to uspješno izrečeno suvremenim jezikom i vještim stilom, mjestimično začinjenim blagom ironijom.

Duhoviti dijalozi i karakterizacije likova te zanimljivi obrati (primjerice, umjesto neugledne starice koja se pretvara u zanosnu, mladu ljepoticu, kako to obično u sličnim pripovijestima biva, ovdje se krasna vila preobražava u prastaru staricu, izborana lica i sijede kose ili, prema njezinim vlastitim riječima — u »vilu u godinama«) odlično funkcioniraju unutar arhaična, i prilično tipizirana žanra bajke, dajući mu prijeko potrebnu svježinu i biljeg današnjeg vremena.

Bajkovito, mistično i tradicijsko

Tradicijski element, smještanje radnje u posavski kraj, gotovo podjednako pridonosi čudesnosti kao i pojava vile i mističnoga jezera. Na početku 21. stoljeća, kad svjedočimo globalizaciji i svim njezinim negativnim posljedicama, sela sa svojim običajima koji se prebrzo zaboravljaju i postaju predmet etnološkog istraživanja, a prestaju biti modus vivendi, te prirodom koja također sve više kopni i nestaje u nezadrživu naletu industrijalizacije, možda su posljednje oaze čarolije.

Naš poznati ilustrator, jedan od najplodnijih i najnagrađivanijih (primjerice, čak pet puta je dobio nagradu Grigor Vitez, a tri puta nagradu Ivana Brlić-Mažuranić), scenograf, medaljer, kipar i slikar, Ivica Antolčić oplemenio je bajku virtuoznim akvarelima. Kao i Ludwig Bauer, koji je rođen u Sisku, i Antolčić, rodom iz maloga posavskog sela Komareva, vjeran je svojim korijenima, što se doista osjeća u svim njegovim djelima. Zadivljen narodnom baštinom, koja je uvelike utjecala na njegov izričaj, osobito graditeljstvo Posavine, kao i prirodnim ljepotama zavičaja, Antolčić je izgradio prepoznatljiv i poseban stil. Karakteristični čvrsti crtež ovdje omekšava akvarelnom tehnikom, pa izražajnost postiže profinjenim izborom boja — više nijansi plave i zelene, te smeđe, i njihovim suptilnim pretapanjem. Ponesen tekstom ponovno potvrđuje da je maestralni crtač, vješto prikazujući konje, ptice i ljudske likove. Iz širokih, razvedenih akvarela preuzeti su na rubovima pojedinih stranica najzanimljiviji citati — te tako pretvoreni u vinjete — na primjer roda, sova, vila.

Poetičnost Antolčićevih ilustracija savršeno odgovara Bauerovoj bajci, pogotovo što u njoj ne nalazimo karakterističnu borbu dobra i zla, pa su u skladu s tim izbjegnute bilo kakva okrutnost ili brutalnost, inače česte u bajkama.

Barbara Vujanović