Uspješno dobivena bitka!

Uspješno dobivena bitka!

Iako smatram da je selekcija trebala biti malo stroža, jer poneki radovi djeluju kao da su zalutali i da bi bolje pristajali na izložbi odbijenih, Salon mladih ipak je pokazao nešto zanimljiviju likovnu i stvaralačku produkciju mladih umjetnika od većine već viđenih likovnih manifestacija sličnoga tipa održanih u posljednje vrijeme

Dugo očekivan ovogodišnji 27. salon mladih završen je. Strasti su se smirile, izložba je zatvorena, uglavnom sve što se o Salonu trebalo znati rečeno je. No ipak da podsjetimo: nakon tri godine, kada se već gotovo i zaboravilo i kada se činilo da je postaviti pitanje o održavanju Salona mladih uzaludno jer stanka je ipak preduga, 27. salon mladih ponovno je zaživio, na sreću i radost mladih umjetnika, ali i cijele struke. S nestrpljenjem su se očekivali novi propusti i uspjesi ovogodišnjeg organizacijskog odbora.

Uza sve poteškoće i probleme, dakako financijske naravi i unatoč tome što je Salon kasnio, što nije bilo međunarodnoga natječaja, ni autorske koncepcije, ni kataloga na otvaranju (već na zatvaranju, budimo fer pa priznajmo, bolje i tako nego nikako) 27. salon mladih svečano je otvoren 1. travnja, uz veliku gužvu i veselo, uz nastup riječkog sastava LET 3.

Na ovogodišnjem salonu mladih organizacijski odbor (koji je ujedno bio i žiri) predstavio je publici izbor radova 52 umjetnika do 35 godina starosti od ukupno tristopedesetak prijavljenih.

Ovogodišnji je Salon i posljednji takav na koji je umjetnik i sa trideset i pet godina mogao prijaviti svoj rad kao pripadnik mlađe generacije. Od sljedećega Salona, koji će se ubuduće održavati bijenalno, pravila se mijenjaju: mladost u umjetnika prestajat će, barem prema salonskim okvirima, s tridesetom.

Bez kustoskih čarobiranja

Ovogodišnji Salon, odnosno njegov organizacijski odbor, nastojao je izbjeći trend već zacrtanih kustoskih koncepcija, smatrajući da se na taj način ograničava uvid u ostvarenja mladih autora te da ih takav pristup ograničava. Umjesto kustoske koncepcije, Salon je zamišljen na temelju široko postavljenih natječajnih propozicija te na osnovi izbora umjetničkih radova od strane ocjenjivačkoga suda koji se sastojao od kritičara, umjetnika i više generacija kustosa.

Namjera takva pristupa jest upotpuniti postojeći raskol u navedenoj prezentacijskoj praksi na likovnoj sceni, naglasiti individualnost izloženih radova i naglasiti važnost vlastite interpretacije publike.

Antipod Salonu u Močvari

No vratimo se izložbi, predstavljenim i nagrađenim radovima, a i onim odbijenim. Naime, pet dana nakon zatvaranja Salona, 5. svibnja 2004, u zagrebačkoj galeriji Močvara održana je izložba na kojoj je predstavljeno pedesetak radova mladih umjetnika koji nisu ušli u selekciju 27. salona mladih. Iako nisu predstavljeni svi odbijeni radovi, zbog neodaziva pojedinih autora zanimljivo je bilo vidjeti radove koji nisu ušli u selekciju i usporediti ih s netom završenim Salonom. Unatoč kritikama upućenim organizacijskom odboru te ocjenjivačkom sudu i njihovoj selekciji, barem prema viđenom u Močvari, posao ocjenjivačkog suda korektno je obavljen. Druga je stvar što umjetnička produkcija mlađe generacije (u ovom slučaju do 35 godina) možda nije u toj mjeri zanimljiva, inovativna i u skladu s očekivanjima publike i kritike. Iako smatram da je selekcija trebala biti malo stroža, jer poneki radovi djeluju kao da su zalutali i da bi bolje pristajali na izložbi odbijenih, Salon mladih ipak je pokazao nešto zanimljiviju likovnu i stvaralačku produkciju mladih umjetnika od većine već viđenih likovnih manifestacija sličnoga tipa održanih u posljednje vrijeme.

Nagrade: ipak u prave ruke!

Glavna nagrada 27. salona mladih pripala je Alemu Korkutu i njegovu radu Hommage a Rodin. U nagrađenoj videoinstalaciji umjetnik višegodišnje bavljenje skulpturom kao dominantnom autorskom preokupacijom širi na područje videoslike. Autor spaja finalizirane skulpturalne autoportrete s pozadinom u kojoj je prikazana videoprojekcija što dokumentira genezu izloženih djela u jedinstvenu prostornu cjelinu. Za razliku od prethodnih radova, u kojima je naglasak na osipanju materije, Korkut se u tom radu na ironičan i duhovit način osvrće na vlastiti kreativan i umjetnički čin, te na problematiku i frustracije potaknute aktualnim položajem umjetnika i njegova rada u društvu u kojem živi. Autor se pokušava obračunati s teretom i nasljeđem prošlosti, ali i problemima i predrasudama koje koče umjetničko stvaralaštvo u sadašnjosti.

Ostale tri jednako vrijedne nagrade dodijeljene su Antunu Božičeviću, Karmen Dugeč i Leu Vukeliću. Rad Antuna Božičevića Battlefield, bučna instalacija nastala instaliranjem ready-made formi industrijske ostavštine, to jest vodovodnih cijevi kroz koje se oponaša zvuk malih satova budilica. Prisvojeni i transformirani objekti postaju prijenosnici iznimnih zvučnih manifestacija. Smještanjem instalacije u donji dio prstena te primjenom njezine iznimne akustične kvalitete, u potkupolnom djelu Doma HDLU kreira se psihološka i metafizička napetost između dviju zasebnih cjelina: prostora i umjetničkog djela koji tim impozantnim prostorom želi zavladati i koji želi uzurpirati.

Božičevićev rad mnogo duguje atraktivnu postavu i dobru tretmanu, kojim se malo koji drugi autor može pohvaliti. On je upravo postavljen onako kako treba i upravo zbog adekvatna postava njegova je ideja dovedena do cilja.

Interpretacije, citatnost, refleksije...

Drugi je jednako vrijedan nagrađeni rad Dance Macabre Karmen Dugeč. U instalaciji autorica propituje likovne kvalitete specifičnog materijala — vode, i to prema načelu metarmofoze. Autorica se usredotočila na promatranje promjena agregatnih stanja vode unutar zadanih okvira, koji zaokupljaju promatračevu pozornsot, naime u izgrađenu kvadratnu staklenu konstrukciju, autorica je ugradila električne grijače što zagrijavaju vodu, koja isparava iz staklenoga spremnika. Autorica na taj način na konkretnoj i simboličkoj razini promišlja umjetnost u kontekstu prezentacijskih mehanizama, odnosno u njezinu nastajanju, promjenama, percipiranju i nestajanju. No zbog loše postave i nepoštovanja autoričine želje da se konstrukcija s kipućom vodom postavi ukopana do razine poda, kako se posjetitelji preko njega ne bi ustručavali hodati, instalacija je djelovala kao skulpturalni blok neprimjeren originalnoj koncepciji.

Leo Vukelić se kao temeljnim polazištem za svoj nagrađeni rad koristi djelima klasika umjetnosti Jacopa Pontorma, čija djela računalno obrađuje, prenosi ih u digitalni medij, zatim na platno u obliku računalnog otiska — multipla. Autor propituje različita značenja djela kao takva, koja proizlaze ne samo iz posebnoga djela nego su određena i vremenom i prostorom svoje egzistencije. Vukelić se bavi razmišljanjem o umjetničkom djelu, o pojmovima originala na konceptualnoj i materijalnoj razini, te se poigrava kontekstima unutar kojih se umjetničko djelo doživljava. Unutar tri jednako vrijedne nagrade, rad Lea Vukelića najslabija je karika i ostavlja promatrača ravnodušnim, iako su problematika i obrazloženje rada dobro postavljeni.

Svakako najveće čuđenje Salona jest dodjela nagrade Ljevaonice Ujević autoru Veliboru Mačukatinu. Nagrada je dodijeljena vjerojatno prvom radu koji se doima skulpturalno i masivno, bez obzira na ostale činjenice.

Postav ovisan o prostoru

Od ostalih izloženih radova Salona svakako bi trebalo izdvojiti rad Lale Raščić i Ane Hušman, složenu slide-videoprojekciju, s elementima crtanoga filma, asemblađu intimnih zapisa o svakodnevici. Zatim uspješno realiziranu mirisnu instalaciju Aromateka: koncept postavlja ugodne mirise kao ravnopravne s neugodnima, izlažući ih u kontinuiranu frizu na ogradi unutrašnjega prstena Meštrovićeva paviljona. Tako postavljena kompozicija upisuje još jednu koncentričnu kružnicu u samoj jezgri paviljona, ponavljajući osnovno obilježje izlagačkog prostora. Rad su realizirali Ivan Fijolić, Gordan Karabogdan i Nikica Klobučar.

Zapažen je i interes za fotografskim dokumentiranjem, jedan od zanimljivijih radova takve vrste jest rad Dečki iz predgrađa Dore Lilić, Tine Müller i Ane Vicković.

Na Salonu smo mogli vidjeti i neke već viđene radove, kao što je slučaj s radom Ženski vodič Igora Markovića i Barbare Blasin ili rad Viktora Daldona.

Što se tiče sama postava izložbe, malo je nalikovao na zbrkani labirint, koji je u pojedinim slučajevima onemogućio da se rad sagleda u cjelini, ali na to smo već navikli.

Sve u svemu, uvijek može bolje, možda za dvije godine onaj koji je danas u poziciji kritičara i promatrača napravi bolji Salon, a možda će se opet susresti s istim organizacijskim i inim problemima dok se neke stvari koje otežavaju dobru realizaciju ne reguliraju. Salon je samo jedan od pokazatelja stanja u kojem je naša likovna scena. Tu smo gdje smo i od toga ne možemo pobjeći.

Martina Matić