Uspavanka za veliku terevenku

Uspavanka za veliku terevenku

Velika kvaliteta Zurovčeva rada jest zarazna energija i uvjerljivost na sceni. Njegova tehnika i plesni rječnik, groteskan i karikaturalan kakav već jest, zahtijeva visoku tehniku i preciznu brzinu izvođenja, ali istovremeno potiče plesačku individualnost i kreativnost

Staša Zurovac, zagrebački plesač i koreograf koji je odnedavno vršilac dužnosti ravnatelja Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca, prošlu se sezonu nametnuo kao dominantno autorsko ime hrvatske baletne scene. Stoga se, nakon uspjeha u Zagrebu, Splitu i Ljubljani, s velikim nestrpljenjem očekivala njegova prva premijera s Riječkim baletom. Predstava Volite li Brahmsa?, čiji je naslov, usput, odabran po zvuku i nema veze s istoimenim romanom Saganove, nego isključivo sa skladateljem odabrane glazbe, konačno se dogodila Rijeci 7. svibnja 2004.

Riječka baletna premijera nije razočarala, ali nije ni iznenadila poznavatelje i poklonike Zurovčeva djela, ali je oduševila riječku publiku, kojoj je, pretpostavljam, najveće otkriće bio vlastiti ansambl. Naime, velika kvaliteta Zurovčeva rada jest zarazna energija i uvjerljivost na sceni. Njegova tehnika i plesni rječnik, groteskan i karikaturalan kakav već jest, zahtijeva visoku tehniku i preciznu brzinu izvođenja, ali istodobno potiče plesačku individualnost i kreativnost. Kao da pod njegovim inspirativnim autoritetom plesači otkrivaju vlastite izvođačke, karakterne talente. I tu se (daleko od svake duševne i tjelesne prisile, koje su po nekim suvremenim teorijama nezaobilazne u mazohističkoj profesiji zvanoj plesač), ogleda užitak plesa i zadovoljstvo igre. Oxana Brandiboura, Kristina Kaplan, Anna Ponomareva, Anka Popa, Sabina Voinea, Dmitri Andrejčuk, Leonid Antontsev, Vitali Klok, Andrei Köteles, Valeri Rasskazov i Askhatbek Yusupzhanov, igrali su energično, glumstveno, angažirano, plesno, dišući zajedno i potvrdivši se prvi put, nakon dulje vremena, kao odličan koherentan ansambl.

Staša Zurovac potpisuje koreografiju, režiju, dramaturgiju, scenografiju i oblikovanje svjetla u predstavi, dok su se u dominirajuću autorsku viziju uklopili još, uz nezaobilaznu životnu i profesionalnu partnericu Olju Jovanović Zurovac, Žorž Draušnik (izbor glazbe i obrada) i Katarina Radošević-Galić (kostim).

Svoja tužno smiješna bića Zurovac ovaj put smješta u nešto što bi mogao biti (ukleti) dvorac: dugi stol, stolci s naslonom poput okvira gotičkog prozora. Plesači su zurovski raščupani, u dronjcima nečega što je mogla biti dvorska toaleta, mrtvački blijedi, crnih duplja. A sve zajedno u nekoj je crnoj rupi, pećini, u gornjem dijelu uokvirenoj paučinom. Društvo zatječemo za stolom, bakanal kao da traje već stoljećima. Grubo i žestoko u grupnom pulsu simultanih i sukcesivnih plesno-mimskih obrazaca, kao i u pojedinačnim provalama agresivnosti. Struktura koreografije slijedi glazbu, tek joj se mjestimice usprotivi usporenim pokretom ili ukočenim, naglim mirovima. Iznenadna zaleđenost, ljudi lutke koji su prekinuti usred akcije, jedan je od poznatih Zurovčevih postupaka, koji nosi snagu iščekivanja. Ali postoje plesne stanke koje su jednostavno završetak jednog i iščekivanje novoga glazbenog broja (a riječ je nizu kompozicija, u koje se vrlo malo interveniralo), dakle praznine bez autorske intervencije — kopče, koje ponekad zasmetaju slabeći napetost i kontinuitet cjeline.

Bučna pijanka prekidana je s vremena na vrijeme i načas prolaskom maloga tužnog anđela (dojmljiva Paula Rus). On je vrlo čudna izgleda, djelomično u povojima, očito beznadno utučen mjestom, odnosno ljudima kraj kojih se našao. Na trenutak se čini malim anđelom palim iz nebeskoga gnijezda, djetetom koje se našlo u nerazumljivu svijetu odraslih, u kojem se nitko ne obazire na njega. Onda opet je to netko iz njihovih redova, preobraženo biće koje se upravo diglo iz groba, i dobilo krila, a zapravo mu se ne ide dalje, iz te divlje topline karmina, u više sfere. Ili je jednostavno dežuran anđeo uz te jadne, prostačke uklete duše, koje nikako da se poprave...

Pokušava li to on sjetno nježnom (kao zaboravljena nevinost djetinjstva) Brahmsovom Uspavankom otopiti okorjele duše, podsjetiti ih na ono što je nekad davno postojalo? Situacija inače suptilno riješena rotirajućom scenom, koja ih sve načas nekamo odnese, i — vrati... I onda je opet sve jednako. Razuzdano se društvo ne predaje, titra i napinje mišiće, voli se i mrzi, snubi i odbija, ne misli i ne brine se. A mali anđeo ostaje ganutljivo bespomoćan u svojoj ljutnji.

Maja Đurinović