Urnebes!

Urnebes!

Kada završi uvertira, plesači postaju i pjevači! To je neviđen slučaj na hrvatskoj pozornici

O Chicagu se toliko govorilo i pisalo i mrmljalo, da je očekivanje hrvatske praizvedbe 29. travnja i premijere 30. travnja u Kazalištu Komedija gotovo prešlo točku usijanja. Istodobno, ljubitelji mjuzikla već su vidjeli istoimeni film u režiji Roba Marshalla, neki su gledali kazališnu predstavu u Sloveniji, a neki su sa sobom donijeli doživljaj Chicaga s velikih svjetskih pozornica. Hrvatski je Chicago imao vrlo snažnu konkurenciju i morao se nositi s nebesko visokim očekivanjima publike.

Obično, kada su stvari postavljene na taj način, predstava — razočara. Obično — ali ne uvijek. Jer Komedijina predstava bila je upravo — neočekivano i sasvim iznenađujuće — suprotna od očekivane propasti previsokih ambicija. Nakon uvertire i prvoga broja Sav taj jazz znalo se sve. Vrhunski profesionalizam, izvanredni izvođači u orkestralnoj rupi zvučali su kao da sviraju na pozornici, a ne kao da se bore s groznom akustikom kazališnoga prostora. Osim toga, u rupi nije sjedio orkestar, nego odabrani solistički sastav elitnih glazbenika koji su brižno slijedili svaki mig mladog i ambicioznog, u sličnim projektima već dokazana dirigenta Dinka Appelta.

A na pozornici...!

Urnebes...! Kada se pojavila mala, probrana ekipa plesačica (a poslije i plesača) nije se znalo da li divljenje usmjeriti izvanrednoj koreografiji Igora Barberića, koja slijedi spori tempo jazza na izazovno-egzotično-nov i istodobno očekivano raskošan način ili da se čovjek divi izvedbi koja puca energijom, a istodobno se steže u maksimalno izrađen plesni pokret. No to nije sve. Jer kada završi uvertira, plesači postaju i pjevači! To je neviđen slučaj na hrvatskoj pozornici, ako se ne broji nekoliko izvedbi Priče sa zapadne strane u zagrebačkom HNK, koje je također koreografirao Igor Barberić (ljudi, ne dajte mu da se vrati u inozemstvo!). No ni to još nije sve, jer plesački je slučaj vrlo sličan slučaju glazbenika koji sjede u rupi i časte gledateljstvo vrhunskom zvučnom izvedbom Chicaga. Naime, pokazalo se da su plesači-pjevači, kao u pravom brodvejskom mjuziklu, jedini sastav toga tipa na pozornici: oni su i zatvorenice i novinari i komentatori, pa čak i rekviziteri koji donose i odnose predmete s pozornice (a i to čine s najvećom elegancijom i domišljatošću, pa tako jedna invalidska kolica za trudnu zatvorenicu Roxie veselo odlaze s pozornice s vozačem koji u njima sjedi i maše visoko podignutim nogama).

Naravno, svijet Chicaga ne bi bio uspješan da njegovi glavni likovi — Velma Kelly, Roxie Hart, Billy Flynn i mama Morton, pa čak i siromašak Amos i korumpirana Mary Sunshine — ne odgovaraju viziji. Na premijeri 30. travnja Velmu je pjevala Hana Hegedušić, a Roxie Renata Sabljak. I obje su podigle publiku na noge. Ne samo glasovno, ne samo kao glumice, ne samo kao pjevačice, nego jednostavno kao slavna, razmažena zvijezda Velma i kao neslavna, ali pozornice željna Roxie. Ni jedna ni druga ne prezaju ni pred čim da ostvare cilj: da iz zatvora izađu još slavnije i još poznatije — kao zvijezde. No, za razliku od Chicaga, čiji je nemili svijet pun preokreta, uspona i padova, u Zagrebu su Hana i Renata na sigurnu putu da to ostanu — status zvijezda osigurao im je nastup u Komedijinu Chicagu (ali i ranija vrlo uspješna karijera na kazališnim daskama i drugdje).

Savršena kemija

Kemija između Sabljak i Hegedušić vidljiva je tijekom cijele predstave i potvrđuje se u posljednjem broju Nowadays, gdje se pokazuje da, za razliku od Catherine Zete-Jones i Renée Zellweger u filmu, glasovi naših pjevačica odgovaraju jedan drugome bojom, da se stapaju u savršenstvu i da među njima nema nesuglasja, koje je filmski finale spustio u liniju decrescenda. Komedijin je finale veliki crescendo i do kraja ne dopušta gledatelju disati (vjerojatno zato što se ne zamara objasnidbenim dijelom kako se Roxie uspjela popeti na pozornicu u stvarnom svijetu, kako je Velma izašla iz zatvora i kako su se njih dvije pomirile i uspjele pripremiti zajedničku točku — o tome govori film, a kazališna predstava drži tempo zahvaljujući predznanju publike).

Kemiju između Velme i Roxie upotpunjuju sporedni likovi. Najprije mama Morton, koja je prikazana čak mrvicu pozitivnije nego na filmskom platnu. Možda je Queen Latifah u Marshallovu filmu postavila određena očekivanja o tome kako bi mama trebala izgledati (snažna, korpulentna, nitko joj se ne usuđuje suprotstaviti), ali je Sanja Marin s lakoćom odbacila predrasudu o izgledu: ona je odigrala mršavu, čvrstu i (izgledom) živčanu mamu koja se glasovno može sasvim mirno nositi sa svim mamama ovoga svijeta. Igor Mešin u ulozi Billyja Flynna ukočeni je cinizam Richarda Gerea zamijenio domaćom pozom lako ćemo! (samo mi plati tih pet tisuća dolara!), što odlično funkcionira u zagrebačkom milleu. Ponovno smo uživali u marionetskoj točki Oboje ste posegnuli za pištoljem!, gdje Mešinov Flynn vodi press-konferenciju poput strpljiva učitelja koji odgaja neposlušne đake. A tu je i Dražen Bratulić i njegovo uobličenje Roxiena supruga Amosa Harta — pravoga malog buldoga vječno obješena lica. Publika, uz najbolju volju, nije mogla suosjećati s likom, nego se urnebesno smijala njegovoj tužnoj celofanskoj nemoći.

Dream Team na pozornici i iza nje

Chicago je osvojio Zagreb, a to ne bi bilo moguće da se kockice nisu poklopile — u pravo mjesto i pravo vrijeme pravi su se ljudi našli na pravim mjestima. Pritom ne mislim samo na one koji su nas dva i pol sata zabavljali na pozornici, nego i na one iza pozornice, na koje često zaboravljamo. Na primjer, prijevod Ivanke Aničić takav je da gledatelj uopće nije svjestan da se Komedijina predstava odvija i pjeva na hrvatskom, a ne na originalnom engleskom jeziku (prevesti original u duhu hrvatskog, ali tako da jezik bude pjevan, i sve to u neobično kratkom roku, bio je podvig za sebe). Zatim, zaokupljeni događajima na sceni i sveprisutnim crnim halterima (za kostimografiju je zaslužna Mirjana Zagorec), promjene scene iz zatvorskih rešetaka u svjetlucavozlatni kič brodvejskih dasaka publika prihvaća kao nešto razumljivo po sebi, a ne kao nešto što je Ivo Knezović trebao pozorno osmisliti i provesti u djelo. A da ne govorimo o vrhunskom izboru solista i asnambla (koji je opet sastavljen od samih solista), o njihovu uvježbavanju (Appelt, Barberić...) i naročito o fenomenalnoj režiji Dore Ruždjak Podolski koja nikomu, ama baš nikomu, nije dopustila improvizaciju zbog čvrsto, ali odlično organizirane predstave. Zagrebački Chicago je poput vrhunski organizirana zatvora u kojemu su neke stvari ipak dopuštene — stvari poput glazbe za izlaz za oduševljenu i prezadovoljnu publiku...

Irena Paulus