Ugađanje nepcu

Ugađanje nepcu

Na izložbi je predstavljeno osamdesetak komada keramike, različitih oblika i namjene te podrijetla, koja je prethodno rekonstruirana, ponekad tek od sitnih komada, zahvaljujući trudu i upornosti vrijednih restauratora, koji su na taj način vratili prošlost budućnosti

Prvo čega se sjetimo na spomen grada Splita, osim tema vezanih za sportske terene, njegov je simbol, tisućljetna Dioklecijanova palača i njezin graditelj car Dioklecijan. Veza grada i njegove arhitekture stoljećima je privlačila umjetnike, kako domaće tako i inozemne, posebno u devetnaestom stoljeću, u vrijeme cvata neostilova koji su inspiraciju nalazili u spomenicima prošlosti. Vizura grada-palače, neraskidivo vezana i s prirodnom okolicom, usjekla se tako u stoljetnu memoriju mnogih naraštaja koji su živjeli ili pak dolazili uživati u toj simfoniji prirode i rada ljudskih ruku, na što bi trebalo podsjetiti ovovjekovne megalomanske umove koji su staroj dami namijenili neku novu ulogu.

Iako najpoznatiji po antičkoj prošlosti, Split je, kako su to pokazala i arheološka istraživanja, živio i prije vremena slavnoga cara, a i poslije, kada su carsku palaču naselili Hrvati, čiji današnji potomci svjedoče slavnoj prošlosti grada. Utroba carske palače u vremenima nakon propasti Rima i njegovih careva postala je tako opna u kojoj se razvio pravi srednjovjekovni grad, sa spletom uličica, od kojih su neke toliko uske da ih punašniji Splićani trebaju zaobilaziti, i trgova, zvonika i krovova. Stvoren je tako suživot, simbioza dvaju razdoblja, koju su sljedila i kasnija povijesna vremena. Svjedoci tome su i ostaci stoljećima taloženi u podrumima palače, od kojih su kao tumači povijesnih i društvenih prilika posebno zanimljivi oni keramički. Stoga su oni pronađeni u sklopu arheoloških istraživanja od 1968. do 1974. godine u sklopu međunarodnoga projekta na kojem su uz splitske stručnjake sudjelovali i američki, a koja su obuhvatila jugoistočni dio palače i čija je svrha bila valorizacija ovog spomenika kulture u njegovu kontinuitetu, poslužili kao tema izložbe, koja je nakon Splita, talijanskih gradova Pescare, Abruzza i Cervia, te slovenskoga Kopra, stigla i na zagrebački Gornji grad, u potkrovlje Muzeja grada Zagreba, koje svojim izgledom odiše srednjovjekovnim duhom, te je postavom ove izložbe uzdigao ostatke prošlosti iz tame splitskih podruma u zagrebačke visine.

Na izložbi je predstavljeno osamdesetak komada keramike, različitih oblika i namjene te podrijetla, koja je prethodno rekonstruirana, ponekad tek od sitnih komada, zahvaljujući trudu i upornosti vrijednih restauratora, koji su na taj način vratili prošlost budućnosti. Izložena keramika pokazuje nam bogatstvo mašte tadašnjih keramičara. Oni su, kako bi korisnici, koji su sadržajima koje je nosila ugađali svojem nepcu, mogli uživati i u duhovnoj ljepoti, posuđe ukrašavali smjelim bojama i šarama, ponekad i reljefnim dodacima, koji bi mogli poslužiti i kao nadahnuće današnjim dizajnerima. Riječ je uglavnom o uvoznoj keramici, jer je mjesna proizvodnja bila slaba, poglavito iz područja Italije i njezina Veneta, ali je zastupljena i južnoitalska, kao i sa cijelog područja Sredozemlja, svjedočeći tako o Splitu kao važnoj pomorskoj i trgovačkoj luci. Datira se u razdoblje između 13. i 17. stoljeća, a zrcalo je umjetničkih i obrtničkih dosega toga vremena.

Izložba nevelika po opsegu, vrijedna je posjeta, jer pokazuje kako su naši stari uz dobru hranu znali uživati i u lijepim sitnicama koje život čine slađim.

Antonija Vranić