Ubijanje kao rutina

Ubijanje kao rutina

Osim neospornih žanrovskih vrlina, u kontekstu suvremene kinematografije Anđeo osvete zanimljiv je kao nagovještaj kasnijih tematskih i stilskih preokupacija iznimno važna američkog redatelja

Nakon mladenačkih pokušaja stvaranja filmova na osammilimetarskoj vrpci, Abel Ferrara i njegov scenarist Nicholas St. John sredinom sedamdesetih dovršavaju pornografski film Nine Lives of a Wet Pussy, a potkraj desetljeća nastavljaju s primjenom recepta koji uključuje intenzivnu uporabu seksa i nasilja. U trilerima The Driller Killer (1979) i Anđeo osvete (1981) glavni junaci ugroženi velegradskim nasiljem uzimaju pravdu u svoje ruke. Dok Ferrara u The Driller Killer glumi žrtvu, izluđena slikara kojega će dokrajčiti svirka punk-sastava iz susjedstva, u Anđelu osvete nastupa kao ulični nasilnik. Nijema i povučena djevojka Thana (Zoë Lund) biva dvaput okrutno silovana u kratkom vremenskom razmaku. Najprije u mračnoj uličici (silovatelj je Ferrara u cameo-ulozi), a zatim u vlastitom stanu, kao žrtva razočarana provalnika koji nije uspio pronaći novac. Posljednjeg uspijeva usmrtiti glačalom, zatim njegovo truplo vješto mesarski obrađuje i ostatke raznosi gradom. Postupno od žrtve postaje agresorom, pištoljem hladnokrvno ubija muškarce koji joj se upucavaju, a ubrzo počinje navoditi na grijeh kako bi imala povoda ubiti.

Vrh glačala

Iako je Ferrara u kasnijim filmovima često izrazito moralistički orijentiran, u ovom ostvarenju time se ne opterećuje. Ne zanimaju ga moralna pitanja glede Thaninih postupaka i da li je okolina mogla spriječiti njezinu preobrazbu, ali njezine poteze nastoji realno motivirati i uobličiti u vješto složenu priču. U tom smislu iznimno je znakovit njezin tjelesni nedostatak. Budući da je djevojka nijema, što rezultira povučenim životom i nepostojanjem komunikacije, logično je da se nakon prvoga ubojstva uplaši pozvati policiju. Čini joj se jednostavnijim da to sama riješi, a provalnik je ionako dobio zasluženo. Drugo ubojstvo počini nehotice i još joj se čini stravičnim iskustvom, ali poslije ide sve lakše, ubijanje s vremenom postaje rutinska radnja. Uvjerljivosti preobrazbe iz sramežljive djevojke u okrutnu nasilnicu pridonosi i vješto izvedena vizualno-narativna strategija. Ferrarin pristup uključuje brojne vizualne detalje kao sastavne dijelove konačne cjeline priče.

Thana na poslu (radi kao pomoćnica u krojačkoj radnji) neprestano gleda vrh glačala, što je podsjeća na način kojim je dokrajčila silovatelja u svom stanu, a krojački pomoćnik, koji stavlja smeće u crnu najlonsku vreću, pružit će joj ideju kako da se riješi mrtvoga tijela. Znakovit je i pas Thanine stanodavke, koji se tijekom filma pojavljuje u više kadrova, očito uznemiren mirisom ljudskoga mesa, a najzad će pomoći u otkrivanju strašne tajne.

Osim neospornih žanrovskih vrlina, u kontekstu suvremene kinematografije Anđeo osvete zanimljiv je kao nagovještaj kasnijih tematskih i stilskih preokupacija iznimno važna američkog redatelja. Ferrara je nastavio režirati trilere (Grad straha, Pomračenje), ali nije uspio ponoviti dojmljivost i narativnu učinkovitost Anđela osvete. Doduše, izvrstan mu je Mačkolovac, ali to ostvarenje zgodnije je promatrati kao kriminalističku priču uronjenu u noarovsko ozračje nego u kontekstu urbanoga trilera. S druge strane, u Anđelu osvete modelirao je prepoznatljivu njujoršku ikonografiju i kaotično urbano ozračje. U takvu okolinu, prožetu vjerskim i nacionalnim implikacijama te moralnim pitanjima grijeha i oprosta, poslije smješta protagoniste svojih najimpresivnijih ostvarenja (Kralj New Yorka, Okorjeli policajac, Sprovod, Božić).

Elvis Lenić