Tko voli, nek’ izvoli

Tko voli, nek’ izvoli

No, koliko se god Queer Zagreb trudio redefinirati klasični koncept na kojem počivaju Festivali gay filma, ali i proširiti definiciju seksualnosti, čini mi se da je većina prikazanih naslova više koketirala s gay temama nego s queer estetikom

Već nakon pet minuta filma Yossi & Jagger, kojim je bilo otvoreno drugo po redu izdanje Queer Zagreba, dva izraelska vojnika ljube se i miluju na snježnom polju blizu libanonske granice. Ima li snijega u Izraelu? Ima li homoseksualaca u izraelskoj vojsci? »Je li to silovanje, gospodine?« provokativno pita Jagger.

Ono što se na velikom platnu zagrebačkog art-kina Tuškanac zbivalo između 23. i 30. travnja možda se ne može usporediti sa snijegom u Izraelu. No, u zemlji u kojoj je jedan od rijetkih filmova koji se bavio queer temama bio Jacksonov Gospodar prstenova (sjetimo se onog fatalnog Frodova poljupca u čelo i prizora s lađom koja plovi k grimiznom obzorju, koji se doima kao da je ukraden iz Fassbinderova Querellea), manifestacija poput Queer Zagreba posljednja je slamka spasa u moru primitivizma i sveopće gluposti. Pritom se očito ne mogu izbjeći zajedljivi izrazi poput getoizacije i samodostatnosti, koji se često prišivaju takvim priredbama. No, svi oni koji su napokon dočekali trenutak u kojem će se zagrebačka projekcija filma Wild Side održati gotovo paralelno s njegovom pariškom premijerom, reći će vam da će radije pristati na takvu getoizaciju nego uzalud čekati dan kada će se neki od uvrštenih naslova pojaviti u ograničenoj hrvatskoj distribuciji.

Friška roba

Premda je selektor ovogodišnjega Queer Zagreba, posvećena filmu i glazbi, uvijek agilni Zvonimir Dobrović, odabrao ono najsvježije što se trenutno nudi na globalnoj queer tržnici, mnogo je važnije da prikazani naslovi nisu bili samo friška roba nego i najbolja roba. Jer, priznali mi to ili ne, žestoka politička i estetska energija kojom se napajao New Queer Cinema i njegovi europski pandani potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, naprosto je stvar prošlosti. Problem se ukazao kad se gay film počeo identificirati s vlastitom tematikom, a ne s filmom per se. Dakle, onda kad su ga etiketirali, prepoznali, projicirali i o njemu počeli govoriti kao o filmu koji se bavi određenom temom. Jer, kada se nečija homoseksualnost ili transrodnost svede na temu, ona prestaje biti slobodan izbor redatelja koji se njome bavi, nego postaje idejom određene partije. A kad sineasti počnu mahati zastavama kako bi proveli svoj partijski zadatak, tada često zaboravljaju da je njihova osnovna i jedina svrha snimiti pametan film. Toga je očito bio svjestan i neuništivi Bruce LaBruce, pa se malo odlučio našaliti sa svima koji još vole robovati partiji, što dokazuje i njegova pornopolitička ekstravaganca The Raspberry Reich, koja je ponudila novi smisao sintagmi teroristički chic. No, film nam je dokazao i to da LaBruce još nije odustao od maksime na kojoj je počivala njegova narcisoidna metafilmska vježba Super 8 1/2: It’s not who you know, it’s who you blow.

A što se pak tiče njegova homocore opusa na koji se nadovezuje i The Raspberry Reich, on je bio i ostao neka vrsta razorne i nepredvidive mješavine queer senzibiliteta i pornografije, začinjen ekstremnim prikazima homoerosa i njegovih mračnijih implikacija, kojim dominiraju muške kurve i gay skinsi. Takav izbor zasigurno nije oduševio sve one zagrebačke skinjare koji su svoju glupost već dokazivali iživljavajući se na sudionicima Gay Pridea, premda selektor Queer Zagreba ne želi prešutjeti činjenicu da i među skinsima ima pedera, hrabro uvrstivši u program odlični film Oi! Warning, ali i dokumentarac Gay Skins Irca Karla Haydena.

No, koliko se god Queer Zagreb trudio redefinirati klasični koncept na kojem počivaju Festivali gay filma, ali i proširiti definiciju seksualnosti, čini mi se da je većina prikazanih naslova više koketirala s gay temama nego s queer estetikom. A kad bi se mogla podvući nekakva specifična tematska okosnica priredbe, onda bi se ona mogla svesti na uvrnute priče o alternativnim obiteljima (Ken Park, Cachorro, Moja mama voli žene) i nesentimentalne eseje o bolesti, smrti i umiranju (Walking on Water, Son Frere, Wild Side). Clarkovi adolescenti Shawn i Claude (Ken Park) pronaći će najsigurnije utočište u neuglednoj motelskoj sobi i prepustiti se čarima grupnoga seksa u društvu njihove tamnopute prijateljice, jer u svojim bolesnim obiteljima u kojima sukobe rješava Jerry Springer više nemaju što tražiti. Albaladejov inteligentni klinac pronalazi alternativnu obitelj u ujakovu medvjeđem brlogu, koji preferira žestoki seks sa svojim chubby partnerima (Cachorro). A kod Daniele Fajerman neurotična se kći mora suočiti s majčinom ljubavnicom, mladom češkom pijanisticom (Moja mama voli žene).

Redatelj tijela

Vrhunac Queer Zagreba bilo je remek-djelo Patricea Chereaua Son frere, koji bi se bez ikakvih problema mogao preimenovati u Intimnost poput autorova prethodna filma, premda njegov intimistički rukopis tek periferno dotiče queer teme, pri čemu autor okreće naglavce gay stereotipe. U filmu nije obolio homoseksualni protagonist, nego njegov heteroseksualni brat, ali ne od AIDS-a. Nema tu nikakve katarzične histrionike ni plemenite patnje poput one iz precijenjenih Barbarskih invazija. Za razliku od Marquanda, koji nije kadar snimiti najobičniji dijalog, Chereau je veliki redatelj tijela i voli krasti svijetu vrijeme. A kamera se poput skalpela uvlači pod kožu njegovih junaka i bilježi svaku njihovu emotivnu bol (u Chereaua čak se i najbanalnija predoperativna depilacija torza pretvara u vrhunski religijsko-erotski ritual).

Sličnom tjeskobnom atmosferom prožeta je i tekstura sugestivnoga filma Sebastiena Lifshitza Wild Side, koji poput Chereaua voli krupne planove i postiže maksimalnu erotiziraciju tijela i prostora. A njegova priča satkana je od fragmenata iz života trojice izgubljenih duša, transseksualca, mladog Arapa koji se povremeno prostituira na pariškoj željezničkoj postaji i ilegalnoga ruskog emigranta, koji dijele isti stan, isti bračni ležaj i istu ljubav.

Malo teorije, ali i ponešto prakse, podario nam je Šveđanin Claes Lilja. U njegovu energičnom dokumentarcu Beyond Vanilla skupina muškaraca i žena različitih seksualnih orijentacija pokušava nam objasniti zašto vole bičevati, rezbariti, mokraćom prskati, bosti, paliti, vezivati, daviti i blagim elektrošokovima rajcati svoje partnere. Nakon što odgledaju film, ljubitelji ekstremnog seksa mogu autoru poručiti: Lilja, zabavljaj nas ovakvim poučnim sadržajima 4-ever!

Dragan Rubeša