Što je zajedničko svim religijama?

Što je zajedničko svim religijama?

Hans Küng, Projekt svjetski etos, prev. Bojana Zeljko-Lipovšćak, MIOB, Velika Gorica, 2003.

Njemački teolog Hans Küng nije poznat samo užem krugu stručnjaka ili klerika, nego i relativno široj javnosti, koja ga je imala prilike čitati u nekima od povećeg broja objavljenih prijevoda. Küng je autor jednostavna i privlačna stila: teze su mu dovoljno zanimljive i pogađaju opća mjesta religijske kulture, dovoljno aktualna i sveobuhvatna da bi postala mamac za širu publiku. Temeljna ideja knjige zasniva se na tezi da čovječanstvo neće biti kadro preživjeti bez svjetskog etosa, koji mora biti utemeljen na humanumu, odnosno zajedničkoj ljudskoj naravi: bez toga neće biti ni mira na Zemlji ni izlaska iz globalne elementarne krize u koju je zapalo čovječanstvo. Naime, u trenutku u kojem je današnja tehnoznanstvena civilizacija izgubila karakter humanosti, a new age propao u pokušaju da dogmatskim sinkretizmom pruži zdravu i čovjeka dostojnu etiku, ostaje još vrlo malo oslonaca i nade u svijet u kojem živimo.

Potraga za smislom pojedina je društva dovela na stranputice kao što su bujanje različitih religijskih fundamentalizama kao odgovora na izazove modernizacije. Küng u svojem istraživačkom projektu pokušava dati konkretne odgovore na konkretna pitanja o ekumenskoj teologiji i međureligijskom dijalogu. Polazeći od teze da je sadašnje stanje krize prije svega izraz duboka urušavanja epohe koje je započelo početkom 20. stoljeća — a odlikuje ga moralna kriza u kojoj je znanost potisnula mudrost, tehnologija duhovnost, a demokracija moral — Küng postavlja dijagnozu svijeta bez navlastitog etosa kao iskonski bolesna svijeta, nesposobna da se othrva religijskom fanatizmu, znanstvenoj civilizaciji i raspadu tradicionalnih vrednota.

Etika, a ne dogmatika

Kad je o tome riječ, vrlo je zanimljivo kako Küng — uzmemo li kao referentni okvir razmatranja socijalni kontekst — smatra da rješenje izlaska iz globalne krize ne može biti stvaranje paradigme nove globalne socijalne utopije, nego svojevrsno ukidanje moderne, čime (iako mu to nije osnovna namjera) ulazi u područje rasprava o filozofijski interpretiranu kulturpesimizmu. Kao pravi teolog, Küng smatra da je čovjek jedino uz pomoć religije kadar utemeljiti bezuvjetnost i univerzalnost etičke obveze, priznajući doduše kako i nevjernik može živjeti moralan život. Upravo je ta teza okosnica Küngove knjige i njezin metodološki okvir: koliko privlačan, toliko i prijeporan. Osnovni se problem nameće čak i površnu čitatelju: na osnovi čega bi se trebao zasnovati globalni religijski etos i što bi to moglo (i trebalo) biti zajedničko svim religijama?

Ekumenski svjetski poredak za koji se autor zalaže dobra je stvar, no praksa u posljednjih dvije tisuće godina ne ide mu u prilog. Küng i ovdje povlači dobre argumente. Neke od njih odveć iskorištava kao samoevidentne istine (poput one da je jedino kršćanstvo dosad nešto napravilo po tom pitanju), a neke ostavlja odveć apstraktnima i neodređenima (poput dijalektičke teze da nema suživota bez svjetskog etosa, a mira među nacijama bez mira među vjerama i dijaloga među njima). Humanum kao temeljni ekumenski kriterij svakako je apstraktan, no čini se i najbolji argument; štoviše jedini istinski argument koji teolog po tom pitanju može i mora postaviti kao kategorički imperativ. Küng brojnim primjerima daje do znanja da nipošto ne bi smjelo biti riječi samo o deklarativno usvojenu etosu ili verbalnoj proklamaciji.

Kreativna konkretna teologija mira za koju se zalaže trebala bi naslijediti neučinkovitu i autističnu apstraktno-apelativnu kakvu danas proklamiraju gotovo sve religijske zajednice, odbijajući istinski dijalog s drugim vjerama. Upravo je u tom smislu važno Küngovo zalaganje za istinsku ekumensku teologiju. Uspjeh knjige kao svojevrsna ekumensko-etičkog manifesta nalazi se u tome što poziva na međureligijski dijalog na razini etike, a ne dogmatike, a to je i glavni razlog zbog kojega je vrijedi pročitati. Paradigma humanuma kao temelja zajedničkog etosa stoga i dalje ostaje, kako kaže naslov, obvezujući projekt.

Tonči Valentić