Srce tame

Srce tame

Film Caroline Link u osnovi je obiteljska i društvenokritička priča o izgnanstvu kakvom bi se oduševio Fassbinder da je kojim slučajem imao ovakav scenarij

Nigdje u Africi film je vrlo zanimljiva scenarija. Nastalo prema autobiografskom predlošku Stephanie Zweig, to ostvarenje priča je o židovskim emigrantima koji se bježeći od nacista doseljavaju u Keniju i pokušavaju prilagoditi radikalno drukčijoj kulturi, koja im se, iz perspektive borbe za vlastiti život, čini kao obećana zemlja: strana i nepoznata, ali ipak sigurno utočište od ratnoga vihora. Walter je njemački pravnik koji je stjecajem okolnosti prisiljen biti upravitelj farme engleskoga veleposjednika. Na njegov nagovor u Keniju mu dolaze supruga Jettel i kćerka Regina, pobjegavši brodom iz Europe, u kojoj se sprema rat. Jettel se nikako ne uspijeva naviknuti na život u stepi i društvu toliko drukčijem od njemačkog, a djevojčica je također isprva vrlo nepovjerljiva. Stanje se dodatno pogoršava kad izbije rat i Britanci zarobljavaju židovsku obitelj, jer ih, kao pripadnike njemačkoga naroda, sada tretiraju kao ratne zarobljenike. Uz to, Walterov odnos spram Jettel sve je lošiji, čemu pridonose i njezini flertovi. Sa završetkom rata, Walter je u dvojbi: ostati u zemlji u kojoj se naviknuo živjeti ili se vratiti u oslobođenu domovinu i kao sudac pridonijeti njezinoj netom uspostavljenoj demokraciji...

Slojevitost

Gotovo dvoiposatna trajanja, vizualno vrlo dojmljivih eksterijera (uporaba sinemaskopa), sjajnog scenarija i suvislo ispričane priče, ova je drama slojevito ostvarenje koje u svakom trenutku zaokuplja pozornost gledatelja. Slojevitost proizlazi kako iz odnosa među likovima, tako i iz društvenokritičke kombinatorike koja je predstavljena na vrlo zanimljiv način. Provokativnost koja u precizno doziranim količinama intrigira gledatelje rezultat je međukulturne i međurasne razlike, čemu valja pridodati i efekt začudnosti, odnosno prilično nekonvencionalnih situacija. Obitelj na koju se redateljica fokusira njemački su Židovi srednje klase koji se nastanjuju u Keniji kod britanskih kolonijalista i time su trostruko kodirani kao stranci: prvo kao bijelci u Africi, zatim kao omraženi židovski izbjeglice te naposljetku kao njemački državljani, dakle ratni neprijatelji.

Fino tkanje koje Caroline Link isprepleće tijekom filma stoga nije lišeno ironije, a redateljica nikomu ne ostaje dužna: ne propušta prikazati Jettelinu malograđanštinu kad u trošnoj kolibi usred stepe raspakira obiteljski porculan, skupe haljine i na zidove vješa litografije alpskih brežuljaka. Duhovito prikazuje kolonijalni mentalitet Britanaca, koji jednako preziru crnce, Židove i naciste, kao i ograničenost protagonista koji ne vjeruju da je jedan toliko kulturan narod poput njemačkoga sposoban proizvesti zlo. Jedino blago koje je židovska obitelj ponijela sa sobom kulturne je naravi: sekvenca u kojoj Walter djevojčici prije spavanja recitira Heineovu Lorelei točka je konstrukcije identiteta koji će se uskoro morati rekonstruirati i postati više afrički, a manje europski: u tome je Caroline Link sjajno uspjela (za razliku od hrvatskoga kulturnog identiteta, koji se zasniva na tome da se u toj sekvenci Heineove stihove propušta prevesti: zato što su previše teški za filmskoga prevoditelja ili zato što bolje zvuče u izvorniku, teško je reći).

Konstrukcija identiteta

Stoga je glavna tema filma zapravo konstrukcija identiteta, unatoč tome što je, barem sadržajno gledano, riječ o psihološkoj obiteljskoj drami. Polazišna je točka konfesionalna i retrospektivna: pripovjedačica je Regina, iako ona nije glavni lik u filmu. Iskustvo je višeslojno, neobično i začudno: židovsko dijete srednje klase u izbjeglištvu u srcu Afrike. Zaista originalna priča kakvu dugo vremena nismo vidjeli na filmskom platnu. Reginino odrastanje prevladavanje je kulturalnih razlika i upijanje slojevitosti koje iz njih proizlaze: strogi engleski internat suprotstavlja se kenijskoj stepi i plemenskim ritualima; židovska krv suprotstavlja se pripadnosti visoko civiliziranom narodu koji je prošao vrlo kratak put od Heinea i Goethea do konclogora. Redateljica najviše simpatija iskazuje prema kenijskom identitetu. Kuhara Owuora prikazuje kao odana i pametna slugu; koristi se eksterijerima i totalima divljine naglašavajući čovjekovo mjesto u svijetu i besmislenost nacionalno-klasnih razlika.

Redateljica to ne čini moralizirajući ili eksplicitno ukazujući na takve razlike; njezin je filmski rukopis iznimno profinjen i odmjeren, kultiviran i inteligentan, podjednako usredotočen na psihološke dvojbe likova i njihove međuspolne sukobe, kao i na socijalni kontekst unutar kojeg oni djeluju. A međuspolni odnos jedan je od zanimljivijih u filmu: transformacija Jettel, koja se od razočarane domaćice ubrzo pretvara u ljubiteljicu afričke stepe, od hladne i nezadovoljne supruge u ženu sklonu flertu, kao i transformacija Waltera koji je prvobitno zadovoljan pozicijom upravitelja farme da bi ga na svršetku rata srce ipak odvuklo u Njemačku, gdje će postati ono za što se školovao, okosnica je spolnoga promašaja koji je zapravo traženje i potraga — za identitetom vlastite osobe, ali i identitetom muža/žene koji tu ulogu tek trebaju prihvatiti.

Nigdje u Africi put je u srce tame, ali mnogo manje mračno i opasno od glasovita Conradova predloška, koji je gotovo donedavno ostao ideološkom fantazmom europske kulture. Za redateljicu srce tame ne nalazi se u Keniji, nego u mračnoj i ratom opustošenoj Njemačkoj. Film Caroline Link u osnovi je obiteljska i društvenokritička priča o izgnanstvu kakvom bi se oduševio Fassbinder da je kojim slučajem imao ovakav scenarij. No da ga je on režirao, ostali bismo uskraćeni za barem dvije stvari: moćne totale u sinemaskopu i naivnu vjeru u to da između muškarca i žene uopće može biti međusobna razumijevanja.

Tonči Valentić