Slon i optimizam

Slon i optimizam

Diana Rosandić, Moj moza(i(k, Mala knjižica Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2003.

Djela autobiografskoga karaktera ili ona koja nam sugeriraju autobiografičnost uz istodobnu ponudu suvremenosti redovito konzumiram u svrhu postizanja boljeg uvida u zbilju i stvaranja točnije perspektive, u kojoj moje gledište nije jedino moguće i kao takvo jedino ispravno, izgrađujući na taj način svojevrsno pluralističko poimanje života. Voljela bih reći da probavljanjem konzumiranog proširujem žensku percepciju muškim pogledima, no nažalost djela autobiografskoga predznaka pišu uglavnom ženske glavice, pa je pluralizam time izgubljen za muško viđenje stanja stvari. U dilemi između domaćeg ili stranog proizvoda izabirem hrvatsku etiketu, ali ne zbog krivulje gospodarskoga rasta, nego iz nemoći da rješavanju nakupljenoga stresa pristupim koristeći se jednostavnim prozapadnim terapeutskim sredstvom šuštanja novca.

Glad za zapadnim proizvodima, između ostalog i okretanje isključivo stranim izdavačima i njihovim izdanjima, pretpostavljam, pokušaj je bijega ili zaborava života u kojem politička domena proždire svaku estetsku komponentu, i u kojem se svakodnevno sučeljavaju pitanja vlastite egzistencijalne upitnosti i svrhovitosti, pri čemu je ta problematika univerzalno prisutna bez obzira na granice gospodarskog prosperiteta ili njegova nedostatka. Realnost kao književna i stvarna zbilja nudi nam mogućnost prepoznavanja u kojem se gubi granica između vlastite i autorove stvarnosti, i u kojoj može doći do, uvjetno rečeno, sjedinjenja osobnosti pod uvjetom da se možemo poistovjetiti s glavnim akterom izabranog djela. Bez obzira na sklonosti prema iluziji ili ne, posegnite za ovom knjižicom koja je poput mozaika sastavljena od raznobojnih pločica, među kojima ćete pronaći djeliće vlastitog života.

Odnos zbilje i fikcije

Roman Moj moza(i)k strukturiran je od devedeset razlomljenih dijelova koji tijekom čitanja poprimaju kompaktnu cjelinu prepoznatljive fizionomije životnoga mozaika. Na pitanje odnosa stvarnosti i fikcije najbolje odgovara sama autorica kada u ulozi glavne junakinje objašnjava svojem najvažnijem čitatelju, Keramičaru, da zapisuje poluautobiografiju, čime ukazuje na isprepletenost proživljenog i fiktivnog elementa. Knjiga započinje posvetom Velikom keramičaru iz koje se može naslutiti autoričina ljubav prema Stvoritelju, koji je jedinstven unatoč različitim pripisivanim nazivima i obličjima. Naslućuje se duboka vjera u Božju providnost, koja ne ostavlja mjesta slučajnostima.

Sama tematika daje u nizu kratkih pločica-tekstova sliku života snažne žene koja se spremno suočava s hirovitošću življenja tražeći neprestano ljubav koja bi bila uzvraćena, a istovremeno ne bi postavljala uvjete i ograničenja. U cjelini roman je potraga za ljubavlju, koju autorica traži s podosta ironije, razmišljajući istodobno o neiskorištenom potencijalu ljudskoga mozga kao zagonetki koja krije odgovore na brojna pitanja ljudskosti ili njezine odsutnosti. Religiozna iskustva glavne junakinje u različitim životnim etapama pomažu autorici, a i pomnu čitatelju, da bezuvjetnu ljubav pronađu u nedokučivim dijelovima vlastite svijesti, pri čemu se dvoznačnost naslova mozaŠišk stapa u jedan zajednički pojam. Naime, autorica poručuje da su svi odgovori na naša pitanja pohranjeni u nama samima, koji tijekom života postupno oblikujemo vlastite mozaike, sazdane od pločica utisnutih na veću ploču koja je sastavni dio druge prostranije cjeline, pri čemu nastaju slike u slici ili »mozaici u mozaiku«.

Tenk i riječ

Strukturalno, sadržajno, jezično besprijekorno, misaono duboko djelo, a svakako i višeznačno prikladno za zahtjevnije čitatelje zamišljene nad osmišljavanjem svakodnevice, odnosom čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka i drugim temama udaljenim od materijalističke orijentirane svakodnevice prosječnoga čovjeka. U prilog autoričina umijeća ide i obrada kompleksne tematike jednostavnim i zanimljivim stilom pripovijedanja, pri kojem nam se čini da bismo i sami mogli prionuti na pisanje, što je odlika rijetkih. Stilska i tematska sličnost postoji između autorice i druge naše vrsne spisateljice Marije Paprašarovski, s tim da glavni likovi druge autorice utjelovljuju komponentu sivila koju ne nalazimo u glavnom liku romana Diane Rosandić, što se može povezati i s autoričinim odnosom prema vjeri.

Mozaik slona izrađen u nježnim bojama dobro je odabran za likovnu opremu knjige jer je motiv mozaika ujedno i lajtmotiv knjige, u kojoj osamljeni lik slona dobiva značenje čovjekove težnje prema sreći, čije je izvorište čežnja za pripadnošću. Poenta romana leži u spoznaji koja se može svrstati u jednu od istina u nizu više istinskih razina prema kojoj čovjek u devedesetpostotnom ostatku nekorištenih moždanih stanica treba pronaći bezuvjetnu ljubav za sebe i druge, kao polazište vlastite preobrazbe, u kojoj će se nakon vlastita spoznavanja pronaći mjesto i za Boga. Iako doneseni mozaik sadrži raznolika iskustva, među kojima je podosta negativnih doživljaja, stajalište je glavne junakinje, odnosno autorice, optimistično: »Mislim da sam optimist. Jer vjerujem da nema te krstarice koja može potopiti Vječnu ljubav; i nema tog tenka koji će uspjeti pregaziti Riječ; i nema tog snajpera koji može naciljati u Život vječni, kao ni bombe koja može raznijeti Boga.«

Sonja Homa