Sklupčana tišina strasti

Sklupčana tišina strasti

Vesna Parun, Bubnjevi umjesto srca, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2003.

Čini se kao da je mnogo stranica ispisano o poeziji Vesne Parun, a zapravo je malo analitičkih i kritičkih tekstova posvećeno specifičnoj osobnosti jednoga pjesničkog svijeta, u biti novoispisana univerzuma. I ne samo to, pjesnikinji je već na početku stvaralaštva učinjena golema nepravda — prisjetimo se Mrkonjićeva upozorenja još iz osamdesetih (Sustav i slika) kako ni danas ne bi trebalo prestati pokazivati koliko je apsolutan bio diktat prema pragmatičnoj »kritičkoj« paljbi što ga je dočekala Vesna Parun. Kao da je pjesnikinja potpuno uvjetovala kritički negativ svojega pjesništva: bilo je dostatno preokrenuti diktat poezije u diktat antipoezije, u dogmu bez ideje, u nasilje, jedva prikriveno riječju. A već početno, od Zora i vihora, preko Crne masline, Vidrama vjerne, Koralja vraćena moru — do današnje još vruće zbirke Bubnjevi umjesto srca, riječ je o svijetu stilizirane i moćne osjetljivosti, pune dobrote i praštanja, ljubavi, nevinosti, žrtve. Dugi odjeci trajanja pjesme Vesne Parun, napamet naučeni stihovi (Bolje da si rodila zimu crnu, nego mene...), utkanost i ukorijenjenost prepoznatljive poetike u našu kulturu i tradiciju kao uzor izvora iz kojega se uvijek i neprekidno može crpsti, u najnovijim pjesmama nevjerojatnom snagom dosežu kulminaciju.

Neobuzdano divljaštvo

Sada mi se čini se da ono najvažnije, a time zapravo mislim na najkvalitetnije u njezinoj poeziji, ostaje neizrečeno. Možda se previše izgovorilo u početna tri desetljeća njezina pisanja, a poslije sve manje, rjeđe, neanalitično. Simptomatične Zore i vihori mogu poslužiti kao model ogleda cjelokupne poetike Vesne Parun, kada je tumačena već poznatom sintagmom ratnih vihora, premda već naslovno mnogo jače odjekuju zapostavljene zore. Snagu i zanos imaju pjesme s kojima ulazimo u osunčana i okupana jutra, osvijetljena vedrinom nesputane strasti mlada bića neukrotive vitalnosti. Sama riječ zora, poput vječna pratioca pjesme, kao da će uvijek rasvjetljavati čak i najturobnija stanja i žestoke vjetrove koji se tom poezijom prelamaju. Iz prvih je pjesama probijala prirodna i nevina iskrenost, to su pjesme tijela i proljeća, djevičanstva i bujnoga rujna, a mora da su pedesetih godina dvadesetog stoljeća (čak četrdesetih!) sasvim suludo zazvučale u još nerazbuđenu i konzervativnom okruženju hrvatske poezije i kritike.

Svaka nevinost i djetinja ushićenost (Bila sam dječak), a napose i čulna rasplamsalost u zbirkama koje su slijedile, više se tumačila ishitrenom i naivnom, dapače i nezrelom, čak divljom i dekadentnom. A upravo to neobuzdano divljaštvo već tada je najkvalitetnija odlika poezije Vesne Parun, poslije iskreno začuđene pred zlom i kaosom svijeta koji su ljudi proizveli. Naime, pjesnikinja je ušla u hrvatsku poeziju unoseći čuvstvo beskrajne vjere, djetinjasta povjerenja i uvjerenja da je ljubav ta koja pokreće svijet. Potpuno predana, prepuštena silini emocije koju je savršeno pratila svojim iskazom u pjesmi, ona zapravo nudi svijetu iskon nepatvorenosti, pa tako istom djetinjom naivnošću očekuje da joj takva ljubav na isti način bude uzvraćena. Tako njezina poezija u cjelini prebolijeva svoj djetinji san.

Naslućeni vihori

Dakako da će ubrzo naletjeti na naslućene vihore, ali sada ne mislim na rat i poraće ili bilo koju izvanjskost svijeta, nego mislim na rat i poraće ljudske duše, nesposobne da primi izvornosti tuđih (i vlastitih) osjetljivosti, da prepozna ljepotu i snagu čiste duše koja se zatekla u prljavštini svijeta (Zlo ljubavi, Bol što si čovjek). U takvu je nesuglasju pjesnikinja potjerala živahno krdo riječi izvoru bistre doline, pokazujući čudesne raspone rasta osjetilnog, imaginacijskog, oniričkog, mitološkog. Njezina su pjesnička polazišta bliska samu biblijskom izvorištu, njezine su teme zapravo ideje ljubavi, ali i patnje usuda. Vjerna onoj dubini osjetljivosti koju je otvorila Dora Pfanova, Vesna Parun još će je pojačati senzualizmom, putenošću, erotizmom. Neopazice i tiho u hrvatsku će poeziju ući ljubav i mjesec, a mitološko i bajkovito gotovo zrcalno jasno vezivat će uz zbiljsko. Njezine metaforičke sintagme, nadnaravni i djetinjasti krajolici, doveli su je spontano i neposredno do pjesme u prozi, a izvanredna zbirka pjesama u prozi Indigo grad (1990) potpuno je prešućena, premda upravo tu zbirku u pjesnikinje treba posebno označiti jer je riječ o poetskom kristalu u dugogodišnjoj igri poezijom, kada sama poezija prestaje biti igra i postaje sveto mjesto iskustvene ispovijedi. Ljubavne, uvijek. Nova zbirka sramežljivo ispisuje tek jednu pjesmu u prozi, ali opet u vrtložnom nadahnuću koje se taloži širinom pjesme Prozor s kojeg sam uhodila Mjesec, te dostatnu da samorefleksivno i oblik pjesme i samu sebe sižejno, eliptično definira, znanjem koje ima samo ona što je najžarče vjerovala stihu: sklupčana tišina strasti, to nerazumlje što bruji u svakoj slici glazbala!

Komunikativnost je važna odlika poezije Vesne Parun, istodobno i paradoksalna pojava, ako uzmemo u obzir gotovo neprekidnu mataforičnost njezina pjeva, silne personifikacije, sinegdohe, silazak u mitske i arhetipske slojeve slikovnog. Noć je za nju umobolna djevojčica sišla s mjeseca, prsti postaju suhe travke u herbariju djetinjstva, ona stoji na pragu kuće koja ju je izbacila iz sjećanja! Biti prohodan u najtežem iskazu, biti blizak i razumljiv, istodobno je i oznaka težine i snage te poezije, njezine čitanosti u vremenu, ali i stalnih mijena njezina izraza, vidljivih i u mijeni pjesmine košuljice. Trajan, nepresušan ljubavni odnos prema pjesmi, koju je povremeno bijesno i žestoko odbacivala, gubeći vjeru, sumnjajući u vlastita počela, u svrhu i smisao (i same sebe), u Bubnjevima umjesto srca sada ponovno odzvanjaju mudrim iskustvom nestišane žestine. Kao da svaki put iznova za Vesnu Parun osvane vječni dan — u kojemu vatre glazbe luč ne gase. Često je njezin koralj vraćan moru, često je more, ta vječna postojbina nemoćne ljepote, zapravo pjesnikinju vraćala i pjesmi i životu. More je njezino pjesničko zrcalo (ako tražiš put u moju dušu odvedi me moru olujnom), često će vraćati kolijevku u more, biti to more — zaogrnuto bijesom. Za Vesnu Parun poezija je čin duše, manje emocija i intelekta.

Netom izustih zbogom moru, u taj se tren

u koralj sunovratih. I cvatem u

podmorju onom.

Zanos kojim je Vesna Parun ušla u svijet pjesme uopće se ne stišava, a zaista nije jednostavno održati ga toliko godina, zadržati u pjesmi svu zvukovnost i magičnost krajolika i duševnih stanja istodobno, sve čuđenje u ovom svijetu koji ne zaslužuje njenu nevinost. Njezina ljubav prema pjesničkoj čistoći, težnji izgradnje kristala, bez suvišnih riječi, posebno jačaju u najnovijem ciklusu zbirke (Kraljevski nokturno), jer ljubav, strast, plodnost i rasplamtjelost dobivaju svoje antitetične, umirene polove mudrosti, harmonije, razumijevanja. Već otprije rekla je kako ljubav presađuje njene misli u vrtove vječnosti, a iz te riznice, iz bogatstva nesputana pjesničkog svijeta koji je već ispisala, sada se približila opredmećenju pjesničkoga čina, potpuno zrela, samosvjesna, disciplinirana odnosa prema pjesmi kao biću: Mog bića kristal već je izbrušen, treperi cio prazninom i jekom. Lucidnost, a često i britka duhovitost koju je rasprostirala i u poeziji i u životu, sačuvali su onu unutrašnju nagomilanu snagu iz koje je uvijek, poput nepresušna izvora, izrastala njezina pjesma, urlikom i bukom lomila su se krda njezinih riječi, nezaustavljivih, protočnih, gibljivih, utopljenih u ritam i sklad rimotvornih katrena i terceta nahranjenih iskustvom, proživljenim.

U čitavom poetskom luku njezina pjesništva, bez obzira na mijene, provlači se ustrajna dijagonala, sada već izgrađena troslojna ontološka kategorija poezije Vesne Parun. Njezino sveto trojstvo čine ljubav, snovi i sloboda. Ona ne prestaje voljeti i upućivati u ljubav, sanjati i upućivati u sanjarenje, pratiti tu bijelu nit na svim poljima svoje samoće. A uvijek vjerna svim svojim ljubavnim zanosima, toj tutnjavi strasti i njezinih odzvuka, njezinih odsjeva. Poeziju Vesne Parun treba početi iznova otkrivati.

Tea Benčić Rimay