Skidanje mamina spola

Skidanje mamina spola

Vlatko Perković: Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria, Laus, Split, 2000.

Ime Vlatka Perkovića ponajprije je povezano s kazališnom umjetnošću, u kojoj autor sudjeluje kao teoretičar, redatelj te dramski pisac i kazališni kritičar. Stoga nije neobično da i njegov prvi roman tematski ne odmiče daleko od kazališta, pa se djelo može sagledati kao žanrovsko proširenje autorova opusa. Uz to što će poveznica svih događanja u romanu biti zbivanja unutar zagrebačke kazališne sredine, roman se ni formom odveć ne udaljava od dramskoga diskursa. Naime, Perković fabulu iznosi gotovo isključivo u dijalozima likova ili, češće, monolozima glavne junakinje. Iako bismo to s jedne strane mogli protumačiti činjenicom da je ovo autorovo prvo udaljavanje od pisanja drame, pa je iskustvo susreta s novim žanrom nastojao ublažiti načinom pisanja na koji je navikao u dosadašnjem književnom radu, s druge se strane izbor govora u prvom licu pokazuje logičnim izborom u romanu u kojemu je glavna tendencija usmjerena na psihološko portretiranje lika.

Struja svijesti

Smještajući priču u vremenski okvir jednoga popodneva, u kojem glavna junakinja Dona iščekuje ljubavnika Cesarija, Perković zanimanje usmjerava na struju svijesti glavne junakinje, koja u nizu reminiscencija ponovno proživljava tijek vlastita sazrijevanja, a kojemu je krajnja i simbolična točka upravo u očekivanu susretu s Cesariom. Unutar toga okvira razvija se glavna tema — prikaz oblikovanja identiteta srednjoškolke Done, koja vlastitu osobnost ispituje i pronalazi u poistovjećivanju s majkom, baletnom umjetnicom Lorettom Gall. Neobičnost romana leži u njegovoj okrenutosti propitivanju načina razvijanja i postojanja ženskog identiteta, pa će u tom ključu biti uporabljeni svi elementi u romanu, koji nerijetko funkcioniraju i na simboličkoj razini. Spomenuti odnos majke i kćeri stoga neće imati ništa slično s tipičnim prikazom generacijskih razlika, nego se u njemu ogleda unutarnji razvoj glavnoga ženskog lika, koji Perković postavlja kompleksno dotičući se u njegovu prikazu i psihoanalitičkih i filozofskih momenata.

Povezujući (pa i poistovjećujući) razvoj identiteta sa simbolikom ženskog tijela, pisac prikazuje kako se ženski identitet ostvaruje ponajprije osvješćivanjem vlastite spolnosti. Stavljajući dva ženska lika, majku i kćer, u pomalo incestuozan odnos u kojemu je Loretta Doni apsolutni uzor i predmet obožavanja, Donin se identitet može ostvariti tek u potpunu poistovjećivanju s majčinom seksualnošću, što se na razini fabule rješava njezinim imitiranjem majke i prolaženjem kroz jednaku spolnu inicijaciju. Takav odnos dodatno je nadograđen svojevrsnim filozofskim postavkama koje se zasnivaju na hegelijanskom trojstvu teze, anititeze i sinteze. U tu svrhu Perković uvodi i treći ženski lik, Doninu prijateljicu Teu, čije su pobožnost i predmoralna čistoća antitetične naglašenoj erotičnosti majke, prikazujući kako se odrastanje glavnoga lika odvija upravo u suprotstavljenosti teze i antiteze, dokidanjem kojih (majčina smrt i Teino povlačenje iz svjetovnoga života) ostvaruje se sinteza u obliku konačnoga Donina sazrijevanja kao žene te promjene imena iz Dona Vodniković u Donna Gall.

Mreža riječi

Ženska seksualnost i njezino osvješćivanje prikazano u Doninu oslobađanju od stida i uživanje u vlastitoj tjelesnoj pojavi pod vodstvom njezine slobodoumne majke višestruko je naglašena u romanu, pa nekim dijelovima on pretendira ka erotskom žanru. Ipak, o pravoj erotskoj prozi ovdje bismo teško mogli govoriti. Izuzevši tek nekoliko izdvojenih dijelova, većina je provokativnih momenata u romanu odveć zapletena u mrežu riječi — asocijacija i misaonih tokova, u kojima se erotski podražaj djela zapravo gubi. Također, ponegdje se određeni simboli seksualnog oslobođenja (poput donjega rublja) prečesto i predugo opisuju i višekratno ističu bez posve opravdanih literarnih razloga, pa njihova prenaglašenost djeluje upravo suprotno od piščeve namjere da djeluju lascivno i pobuđuju čitateljevu maštu.

Kako je u razvoj identiteta uključena i svijest o vlastitu tijelu, nije slučajno što je od svih umjetnosti izabran baš balet, u kojem je tjelesnost najnaglašenija, a osim spolnosti, umjetnost se ovdje javlja kao druga važna komponenta izgradnje osobnosti mlade Done. Duhovno bogatstvo majke i kćeri javlja se kao opreka materijalnoj bijedi, u kojoj su se našle nakon što je zbog puknuća tetive Lorettina karijera iznenada završena, a umjetnost likovima postaje utjeha i mjesto pronalaženja odgovora na životna pitanja. Referencije na književna i dramska djela, ali i ona filozofska, piscu nerijetko služe za pomnije oslikavanje karaktera, a gusta intertekstualna mreža roman pretvara u svojevrstan metatekst, komentar drugih umjetničkih djela. Još jedna tema koju otvara roman odnos je umjetnosti i političkoga režima. Nasuprot obrazovanosti i profinjenosti Lorette javlja se njezin bivši suprug i Donin otac Vodniković kao predstavnik komunističke ideologije (poslije kao politički preobraćenik u samostalnoj Hrvatskoj), koja nema nikakva sluha za umjetnost. U odnosu nerazumijevanja Lorette i Vodnikovića zrcali se sukob dvaju suprotstavljenih svjetova, čija se oprečnost često ilustrira i na razini umjetničkih (npr. katarza — slavenska antiteza) i filozofskih opreka (npr. Hegel — Marx). Ipak, taj se sloj zbog pomalo crno-bijelog pristupa problematici, u kojem su sve pozitivne vrijednosti na strani Lorette, a sve negativne na strani Vodnikovića, čini nedovoljno razrađenim s obzirom na veće ambicije romana.

Složen pristup tematici, kao i otvaranje nekih rjeđe obrađivanih tema, prednosti su romana. Slabija je strana u neizbrušenosti nekih njegovih dijelova (prečesta ponavljanja određenih motiva, kao i ponegdje njihova predoslovna uporaba, te potreba za dodatnim pojašnjavanjem simbolike koja je čitatelju sama po sebi jasna), koja zahtjevnijem čitatelju može zasjeniti ukupni dojam ovog, s obzirom na složenost zadaće, posve solidna ostvarenja.

Ljubica Anđelković