Rezanje tišine

Rezanje tišine

Teoretičari umjetnosti objašnjavaju kako izraz zero/nula ne znači nihilizam naslijeđen od dadaizma, već sinonim za zonu tišine u kojoj završava staro i počinje novo, ali i početak lansiranja nakon odbrojavanja 4, 3, 2, 1-nula. Radovi grupe ZERO jezgra su zbirke Lenz Schönberg, pa je ime grupe i istaknuto u naslovu gostujuće izložbe

Jedna od najistaknutijih privatnih zbirki moderne europske umjetnosti, zbirka Lenz Schönberg, nakon Salzburga, Innsbrucka, Madrida, Barcelone i Moskve, stigla je u Zagreb u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti. Koordinatori izložbe s hrvatske strane bili su ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić, povjesničar umjetnosti Zvonko Maković, a ništa, čini se, ne bi bilo bez Ivana Picelja, dobrog duha moderne umjetnosti, kako ga struka i prijatelji od milja nazivaju, koji se preko svojih kontakata s vlasnikom zbirke, Gerhardom Lenzom, zalagao za tako važno gostovanje. Zbirka Lenz Schönberg trebala je, naime, prvi puta biti predstavljena u Zagrebu još 1987. za vrijeme Univerzijade, ali je iz organizacijskih razloga to tada bilo presloženo.

Umjetnine kao dio svakodnevnice

Specifičnost zbirke Lenz Schönberg moguće je promatrati na dvije razine. Ona obuhvaća više od pet stotina djela, radove preko četrdeset umjetnika iz četrnaest istočno i zapadnoeuropskih zemalja koji su bili najvažniji protagonisti umjetničkih pravaca, stilova i pokreta pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, poput monokromne umjetnosti, Novog Realizma (Nouveau Réalisme), grupe Zero (Nula), konkretne umjetnosti, kinetičke i luminokinetičke umjetnosti, spacijalizma Lucia Fontane ili složenih zahvata u umjetničku praksu Yvesa Kleina. Zajedničko je svim tim umjetničkim stremljenjima to što se ona javljaju kao reakcija na umjetnost enformela, koja je u drugoj polovici pedesetih godina 20. stoljeća došla u silaznu i trivijalnu fazu, izgubivši vezu s razlozima nastajanja: reakcijom na razaranja Drugoga svjetskoga rata i filozofijom egzistencijalizma. Djela prikazana na zagrebačkoj izložbi spadaju u sam vrh spomenutih umjetničkih tendencija pedesetih, šezdesetih i dijelom sedamdesetih i osamdesetih godina, i radi se zaista o vrhunskoj umjetničkoj produkciji koja na dostojan i reprezentativan način predstavlja sva velika europska imena koja su uključena u zbirku Lenz Schönberg. Osim toga, ono što posebno treba istaknuti jest činjenica da je zbirka Lenz Schönberg smještena u kući obitelji Lenz u malom seocetu Söll u sjeverozapadnom dijelu Austrije, u Tirolu. Drugim riječima, odnos prema umjetninama na najbolji je mogući način stopljen s realnim, svakodnevnim životom i navikama ukućana, one su integralni dio svakodnevnice, a ne umjetnički artefakti zbrisani s lica zemlje u trenutku kupovanja, tek kako bi se zadovoljila kolekcionarska strast za posjedovanjem vrijednih umjetnina, koje zatim završavaju u privatnom bunkeru, bez mogućnosti uvida širega kruga ljudi u njihovu ljepotu.

Pomalo je nestvaran osjećaj imati prilike vidjeti u Zagrebu birana djela Yvesa Kleina, Armana, Jeana Tinguleyja, Françoisa Morelleta, Lucia Fontane, Piera Dorazia, Piera Manzonija, Jesusa Raphaela Sota, Arnulfa Reinera, Otta Pienea, Heinza Macka i Günthera Ueckera. Piene, Mack i Uecker djelovali su od 1958. do sredine šezdesetih u Düsseldorfu kao grupa pod imenom ZERO, i zalagali su se za umjetnost koja će biti integralni dio ljudske svakodnevice i prostora koji nas okružuje. Teoretičari umjetnosti, a među njima i naš Zvonko Maković, objašnjavaju kako izraz »zero/nula« ne znači nihilizam naslijeđen od dadaizma, već sinonim za zonu tišine u kojoj završava staro i počinje novo, ali i početak lansiranja nakon odbrojavanja 4, 3, 2, 1-nula. Radovi grupe ZERO jezgra su zbirke Lenz Schönberg, pa je ime grupe i istaknuto u naslovu gostujuće izložbe. Kada je Gerhard Lenz 1963. posjetio u Düsseldorfu izložbu grupe ZERO, shvatio je da je ta vrsta umjetničkoga senzibiliteta potpuno sukladna njegovim umjetničkim stavovima i nazorima. Dalje su se logično na djela grupe ZERO naslanjali umjetnici koji su pedesetih i šezdesetih godina djelovali na načelima i iskustvima konstruktivizma, Bauhausa i Mondriana, a kao opreka enformelu. Posebno je važan Lucio Fontana koji je razradio svoju teoriju spacijalizma, zagovarajući ideju o novim uporabama prostora i pokreta u umjetnosti. Prostor, naime, postaje aktivni i punopravni dio umjetničkog djela, što će Fontanu dovesti do ideje tzv. prostornih koncepata (concetti spaziali), ili pojednostavljeno rečeno, Fontana je bio taj koji je u drugoj polovici pedesetih godina prvi počeo raditi perforacije na platnu, i prostor iza slike, koji je do tada bio nevidljiv i nevažan, shvaćati punopravnim dijelom slike.

Krimeni u percepciji

Od hrvatskih umjetnika na izložbi su, kao i u zbirci, zastupljeni Ivan Picelj i Dušan Džamonja, što nije nimalo slučajno. Na prvoj izložbi Novih tendencija 1961. u Zagrebu među izlagačima pojavila su se gotovo sva bitna imena koja su prisutna i u zbirci Lenz Schönberg, poput Pienea, Morelleta, Manzonija, Macka ili Ueckera. Piero Manzoni je već od tada bio povezan s grupom Gorgona, a kontakti su između svih pripadnika tadašnjih naprednih umjetničkih stremljenja na prostoru Europe bili veoma jaki. U katalogu izložbe Zvonko Maković detaljno objašnjava genezu tih kontakata, i ističe podatak kako je podršku Gorgoni izrazio i Lucio Fontana koji je u pismu iz 1961. za antičasopis Gorgona napisao kako je jedna od najživljih suvremenih revija. Čini se kako nikada nije dovoljno naglašavati da je hrvatska moderna umjetnička scena šezdesetih godina bila važno mjesto razmjene ideja i kontakata, i iz toga razdoblja potječu značajna i životno određujuća poznanstva, primjerice Ivana Picelja s mnogim europskim umjetnicima.

Umjesto birokratskoga nabrajanja izložaka, željela bih naglasiti značenje ovog izložbenog projekta za upoznavanje s dijelom umjetničke prakse koju i danas mnogi ljubitelji umjetnosti ne znaju u potpunosti osjetiti i percipirati, prići joj na pravi način. Djela monokromnoga slikarstva često se doživljavaju kao izvjestan trenutak pauze, arze i tišine u umjetnosti, kao rezultat zamora kolorističkim iživljavanjima apstraktnoga ekspresionizma, tašizma i tamom enformela, i ništa više. Sustavne teoretsko-filozofske postavke koje leže u pozadini tih djela, i intelektualna razina samih umjetnika toga razdoblja premalo je poznata široj kulturnoj javnosti, izvan uskih granica struke. Kinetička i luminokinetička umjetnost dopadljiva je promatračima bez mnogo nedoumica jer je bliska eksperimentima u dizajnu, i posjeduje izvjesnu ludičku crtu. Ove su riječi za struku povjesničara i teoretičara umjetnosti jednostavno strašne, ali namjerno navodim te krimene u percepciji, jer jedino tako možemo izvući posjetitelje izložbi iz vizualno-perceptivnih stranputica. Za shvaćanje moderne i suvremene umjetnosti veoma je važno poznavati događaje koji su se zbivali na povijesnom, znanstvenom i društvenom planu i koji su ostavljali traga na misaonim procesima filozofa i umjetnika oko polovice i u drugoj polovici 20. stoljeća te se direktno reflektirali u njihovu radu. Stoga je zagrebačka izložba zbirke Lenz Schönberg, i način kako je tekstualno opremljena, cjelovito zaokružena edukativno-likovna prezentacija koja popunjava eventualne nedoumice o navedenom razdoblju.

Prazno ne postoji

Nakon izložbe zbirke Lenz Schönberg više nikada nećete jednako gledati i doživljavati bijela ili monokromna platna, i pažljivo ćete razmišljati je li neko djelo zaista prazno samo zato što ne prikazuje ništa od poznata, prepoznatljiva figurativnoga svijeta. Niti jedna praznina, rez, pukotina ili rupa u umjetničkom djelu nije besmislena, već posljedica duboko uvjetovane potrebe za istraživanjem i traženjem nekih drukčijih životno-umjetničkih modaliteta, u vremenu u kojem se nužno moralo pronalaziti nove načine umjetničkoga mišljenja. To je umjetnost koja je očistila, resetirala, i koja još uvijek čisti mentalne i idejne nanose u borbi za kvalitetnije vizualne vrijednosti, te u čijim se korijenima, između ostaloga, krije i prevratnička maksima 20. stoljeća manje je više.

Iva Körbler