Prije kiše

Prije kiše

Dina je divna: tek je u širokom formatu slike moguće zaista cijeniti fenomenalan dizajn ambijenata, kostima i maski — u takvu okružju zgusnuta radnja malo lakše diše, dok njezina hipnotička snaga tek sada može nesmetano doprijeti do gledatelja

U sadašnjem stanju Lynchova Dina slična je Abu Simbelu: iako ozbiljno načete, natruhe njezine izvorne slave jasno su vidljive svakomu, ali premještena je na mjesto koje autor nije prvobitno imao na umu. Slična je, također, Sfingi: ono što viri iznad površine zadivljuje, a marljivim trudom entuzijasta može se na vidjelo izvući i više, ali tko zna kakve se još tajne kriju u podnožju. Trenutačni nam moćnici, u svakom slučaju, priječe pristup; a, poput papirusa, neotkriveni odsječci filma možda su već istrunuli.

Ali faraonske ambicije cijeloga projekta ni za trenutak nisu sporne.

Neuspjelo kraćenje

Lynch je u Dinu uložio više truda, ambicije i ozbiljna autorstva od ijednoga žanrovskog filmaša svog vremena: trebat će proći gotovo dva desetljeća prije nego što Peter Jackson pokuša stvarati svjetove s istom minucioznošću na teksturalnoj razini i ekvivalentnim poštovanjem prema onoj tekstualnoj. Ali Jackson je u rukavu imao dva aduta na koje Lynch u ono doba nije mogao računati. Oba su digitalna. Vizualni efekti, ma koliko bili pedantno izrađeni u doba Dine, odaju velika ograničenja fotokemijskih procesa — ambicije su, recimo, bile veće od dostupnih mogućnosti. (Što nije fatalno, napokon; kod svih vrsta efekata ionako ponajprije valja cijeniti namjeru i ideju. Uvjerljivo predočena glupost i dalje je glupost, kao što znamo iz mnogih novih filmova.) A trajanje filma u eri DVD-a više nije ograničeno: ukupna duljina produljenih izdanja Gospodara prstenova penje se na više od jedanaest sati, dok je Lynch ugovorom bio vezan za duljinu od 137 minuta, maksimum koji bi omogućavao komercijalnu isplativost, prema mišljenju producenta Dina de Laurentiisa.

Dakako, to nije spriječilo Lyncha da snimi verziju dugu barem četiri sata, za koju je autor predloška Frank Herbert izjavio da sadrži baš sve bitno; a skraćivanje filma na ugovorno trajanje nije spasilo de Laurentiisa od povelike komercijalne — i kritičke propasti. Dina je potonula pod teretom ambicija: s nejasnim pripovjednim motrištem i radnjom svedenom na krokije, gotovo nikomu se nije svidjela toliko da joj uopće dade priliku.

Poklonici su, istina, svojedobno našli nekoliko izbačenih prizora i sklepali malo dulju verziju, ali na svako poboljšanje u njoj dolazila su tri nova razočaranja. Sâm Lynch, koji zaista ne voli gledanje filmova kod kuće, zanemario je videopreinake, pregrmio gubitak tri najmukotrpnije godine života te zamisli načete u Dini — u prvom redu, pristup visokim konceptima kroz oniriku — nastavio razrađivati u nizu visoko cijenjenih niskobudžetnih djela. A Herbertovi obožavatelji u međuvremenu su dobili dvije tekstu vjerne, duge i traljave miniserije, koje su samo pokazale da nije sve u trajanju, kad je o ekranizacijama riječ.

Relevantnost za sadašnjost

Napokon, britanska tvrtka Sanctuary Video u povodu dvadesete obljetnice filma donijela je na svijet prvo ozbiljno DVD-izdanje 137 minuta duge Dine, s temeljito obnovljenom slikom i zvukom, obogaćeno ne odveć brojnim, ali listom izvrsnim dodacima. Nakon dva desetljeća postalo je, konačno, moguće staviti taj film pod povećalo.

Nekoliko stvari smjesta upada u oči. Prije svega, Dina je divna: tek je u širokom formatu slike moguće zaista cijeniti fenomenalan dizajn ambijenata, kostima i maski — u takvu okružju zgusnuta radnja malo lakše diše, dok njezina hipnotička snaga tek sada može nesmetano doprijeti do gledatelja. Postaje jasno da je Dina palimpsest arhetipski snažnih audio-vizualnih momenata, prije negoli dramsko djelo. A imajući u vidu da je riječ o smjeru kojim je i Herbert krenuo u kasnijim nastavcima knjige, u kojima ima sve manje radnje i sve više rasprava o konceptima moći, eugenike, mesijanstva i filozofije povijesti, Lynchov pristup dobiva legitimitet.

Iznad svega, relevantnost Dine za naše vrijeme upravo bode oči. Herbert je ispričao priču o kolonijalnim borbama za pustinjski svijet iz kojega potječe najvredniji resurs u svemiru, i o načinima na koji iz njih proistječu sveti ratovi. Lynch je iz te priče izbacio futurizam, stvorivši posve jedinstven svijet iz neke makjavelističke bajke, a izbacio je i sve odveć očite alegorijske reference na islam. Njegova je Dina tako postala gotovo apstraktan film o slici svijeta koju mi sami imamo, snažan upravo zbog svojih očuđivanja. Iz prizora u prizor — sve do završne, duboko mitske i istodobno ironijske scene prve kiše na Arrakisu — Lynch priča film koji jednostavno vapi za ponovnim vrednovanjem.

Sada, na DVD-u, ono je napokon moguće.

Vladimir C. Sever