Previše ambalaže

Previše ambalaže

Dubravko Jagatić, Dolce vita, Fraktura, Zaprešić, 2004.

Izlizana tema najraznovrsnijih djelatnika preobraćenih u pisce ovaj put podužem popisu zanimanja pridružuje i ono DJ-a i rock-kritičara. Doduše, nije to i neka posve neočekivana djelatnost u književnom svijetu jer se ipak prilično često događa da osobe iz tzv. javnoga života odluče poveći teret zanimljivih osobnih događaja, lica i iskustava podijeliti s uvijek zainteresiranom publikom. Neki u tome potraže pomoć profesionalaca, dok drugi odluče sami uzeti stvar u svoje ruke. David Beckham očiti je dokaz da profesionalnu pomoć nikako ne treba zanemariti, naime, njegova je autobiografija nominirana u jednoj od kategorija za britansku knjigu godine. No, vlastito je postignuće ipak mnogo slađe — dakako, u slučaju kada se pokaže uspješnim. Velika količina zanimljivih, gotovo nevjerojatnih događaja, intrigantnih situacija, tračeva ili pomaknutih karaktera, riječju — uzbudljiv život, ne jamči, međutim, i instantni književni uspjeh.

Iza kazališnoga zastora

Napravivši mali kulturno-profesionalni pomak, Dubravko Jagatić se u svojem prvencu, umjesto glazbi, okrenuo kazalištu pa tako Dolce vita počinje i završava kazališnim predstavama — zagrebačkim premijerama kazališne trupe DTD (Dust To Dust). Njihove su predstave, međutim, samo kulisa za međunarodni lanac krijumčarenja droge, a svi glumci teški ovisnici. Dakako, ni domaća ni međunarodna javnost ništa ne slute, već svaki put zadivljeno plješću i dodjeljuju im nagrade. Izidor Sebastijan Bigot (Izi) tatica je grupe, Ištvan (Iš) zadužen je za odnose s javnošću, a Radovan Pokos (profesionalni prevoditelj i pridruženi član trupe u svojstvu povremenoga redatelja i producenta) preuzima kazališne kokainske pošiljke iz inozemstva i raspoređuje ih po domovini. Da bi sve to funkcioniralo bez previše problema s dečkima u plavom, tu je Krešimir Vrdoljak — viši policijski inspektor i pomalo psihotičan tip. No, kriminalne se djelatnosti ubrzo gube iz Jagatićeva fokusa i počinje istraživanje pojedinačnih života. Nakon kratke privatne epizode s policijskim inspektorom napokon postaje jasno tko je u Dolce vita glavni — svestrani gospodin Pokos. Nakon emocionalnih(?) izleta sa sitnom dilericom extasyja, japanskom studenticom Mai Lee te gospođom Vedranom ili, točnije, njezinom kćeri Nedom, interes Radovana Pokosa brzo se ponovno usmjerava na ono što ipak radi najbolje — dobro zakamuflirane nezakonite radnje. Slijedi, tako, preuzimanje tuđe imovine te pružanje savjeta i utočišta bjeguncima. I za kraj — malo hedonizma i kulture, istodobno.

Ako sadržaj već i ovako ne zvuči dovoljno složeno, treba napomenuti da se u Dolce vita pojavljuju još i vidoviti snovi o japanskim kamikazama, razgovor sa svemirskim bićem na padini Medvednice, najrazličitiji životnofilozofski zaključci, kritike raznih segmenata društva i politike te loto-groznica. Čak i nekom iskusnijem i spretnijem piscu teško bi bilo sve spomenuto smisleno i kvalitetno povezati na tek nešto više od stotinjak stranica. Jagatić je, tako, bio prisiljen ostati na površini zbivanja, ograničiti se na podatke bitne za praćenje radnje te odustati od finijega nijansiranja likova i njihovih motiva. Takvo književno skiciranje ne mora nužno biti loše za neku knjigu, no Jagatić nedostatak dubine u svom romanu nije nadoknadio niti nekim iznimnim stilskim performansama, ni natprosječnim humorom ili barem nekom originalnom poentom. Jedanaest poglavlja Dolce vita spretno odabranih naslova, možda bi bolje i lakše funkcioniralo kao priče, a možda je Jagatić mogao odustati i od nekoliko sporednih zapleta, usredotočiti se na jedan lik ili liniju radnje, odbaciti par uvrnutih zaokreta... Možda bi tako uspio složiti nešto jednostavnije i dublje na solidnoj sadržajnoj osnovi koju Dolce vita ipak posjeduje.

Oči veće od želuca

Zanimljivo je i da ulomak kojim se Jagatićeva knjiga predstavlja po elektroničkim medijima i na samim svojim koricama prilično sadržajno odskače od ostatka romana. Tako da će svi oni koji su očekivali sočne priče iz glazbenog i inog umjetničkog miljea ili poznate face malo promijenjenih imena u inkriminirajućim situacijama ostati prilično razočarani. Iako je cijeloga života na neki način bio vezan uz glazbu, Jagatić čitatelje u svom književnom prvencu, suprotno očekivanjima, nije odveo u glazbeni svijet. Jedina muzička veza Dolce vita jest »najpoznatija zagrebačka groupie« na čijem se popisu, uz poduži niz glazbenika, nalaze i brojna druga, nimalo glazbena imena. Dakle, Jagatić u ovo svoje novo umjetničko područje nije želio ubaciti previše vlastitih, stvarnih iskustava. Tako je možda uspješno izbjegao zamku prepričavanja incidenata iz prošlosti i autobiografizacije romana, no istodobno je sav ulog stavio na samo jedno polje — vlastitu maštu.

I moglo bi se reći da su neke ideje i situacije u Jagatićevoj knjizi svakako prilično maštovite, no tu sve i završava. Dijalozi i društvene kritike često su više patetični nego ironični, aluzije ponekad jeftine, a gomilanje uvrnutih situacija ili likova pretjerani. Kada se odbace svi suvišni ukrasi, u romanu se može čak i otkriti jedna dobra priča, no Dolce vita je u konačnici, i posve u skladu sa svojom naslovnicom, više poput punjena i pomalo neukusna šećernog bombona umotana u sjajni celofan, nego neke zarazne čokoladne praline koja se topi u ustima.

Jelena Gluhak