Prepuštenost sebi

Prepuštenost sebi

Glumačka su ostvarenja solidna, na trenutke i potresna, ali čini se da ostali čimbenici, osim zanimljive glazbe Igora Karlića, nisu bili na istoj razini

Rat. Zastrašujuće slike iz novina, nešto što se uvijek događa drugomu na drugom kraju svijeta. Pojam koji hara i u svom bijesnom zanosu ruši sudbine i živote. Rat je u svakom slučaju čimbenik u kojem dvije sile odlučuju o raspadu života običnih ljudi, o životu koji u svakom trenutku može biti istrgnut iz korijena i u koji više nema povratka. Rat je apsolutno strateško stanje bespomoćnosti.

Upravo tim stanjem, kad je život dvoje djece istrgnut iz korijena i u trenutku kad to dvoje djece kreće u posve nov život, pozabavili su se u Kazalištu Virovitica, postavljanjem komada engleskog autora Nicka Wooda pod naslovom Trg ratnika, u režiji Dražena Ferenčine i dramaturga Jasena Boka.

Poziv na djelovanje

Tako je Boko o drami, namijenjenoj djeci i mladeži, zapisao ovo: »Fascinantna u svojoj dramaturškoj realizaciji, jednostavnosti, i ogoljenosti na reduciranu rečenicu drama Trg ratnika koristi se tehnikom story-tellinga istovremeno izbjegavajući opasnosti epske raspričanosti. Umjesto toga na sceni dobivamo suštinu dramskog načela: dvoje glumaca lišenih scenografskih i kostimografskih prikrivanja i dramsku riječ koja ne opisuje, već poziva na djelovanje. Dvije forme, story-telling i drama ovdje se isprepleću u skladnu kazališnu konstrukciju koja se ne bavi formom već ozbiljnim problemom s kojim se svakodnevno susrećemo u svijetu oko nas.«

A onda se u takvoj potresnoj drami, kojoj smo svi, izravno ili neizravno, prije samo nekoliko godina bili i sami svjedoci za vrijeme rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, redatelj Dražen Ferenčina odlučio za formalnost. Predstavu je smjestio u konceptualni prostor četvero okretnih vrata u nizu, u središtu kojega je dječji stolić. Scenografkinja je Dinka Jeričević, a prostor možda namjerno djeluje hladno, iako, sukladno brzoj izmjeni scenskih prizora, otima energiju glumcu te se nameće i ždere sve pred sobom. Kostimi narančastih i smeđih boja kostimografkinje Vande Grbe podsjećaju na trenirke za djecu, istodobno su korektni i neistiniti, odnosno ne pomažu točnijem ili složenijem definiranju glumačkih karaktera.

Glumci Helena Minić, u ulozi djevojčice Rive, i Goran Košija, u ulozi dječaka Andrea, dali su najviše. Glumačka su ostvarenja solidna, na trenutke i potresna, ali čini se da ostali čimbenici, osim zanimljive glazbe Igora Karlića, nisu bili na istoj razini. Dobiva se dojam da su glumci bili prepušteni sebi samima. Onoliko koliko su u zadanu trenutku mogli izvući iz sebe, toliko su i donijeli na scenu, ali na kraju je jasno da su s pomoću ostalih čimbenika, pogotovo s malo pronicavijom režijom, mogli postići i mnogo više.

Na kraju je potresna priča o dvoje klinaca koji u bijegu iz vrtloga rata izgube oca i u nepoznatom dijelu svijeta počinju novi život ostala na razini političke korektnosti, katarzična jakost koju je takva tema zahtijevala nije postignuta. Nakon što ste izašli iz gledališta, još neko vrijeme razmišljat ćete o onome što ste vidjeli, a potom nošeni nekom drugom idejom potpuno zaboraviti ono što ste maločas gledali.

Morana Foretić