Potpuno neobična ljepota

Potpuno neobična ljepota

Posve je sigurno da se već prvim nastupom u Zagrebu američka skupina Lambchop svrstala u krug posebnih ljubimaca ovdašnje publike. Sastav iz Nashvillea koji je, usprkos stalnim pohvalama kritike, izbjegao zamke prijelaza u mainstream, inače sačinjava i do dvadesetak članova. Predvođen 45-godišnjim autorom i frontmanom, Kurtom Wagnerom, Lambchop se u Zagrebu predstavio u svojoj kompaktnoj, osmočlanoj inačici.

Za one koji nisu imali prilike čuti glazbu Lambchopa treba napomenuti da je riječ o svojevrsnu alternativnom country-soul izričaju te da je zaštitni znak skupine tiha i delikatna glazbena potka na kojoj suvereno počiva jedinstveni duboki Wagnerov vokal, često šapćuće kvalitete, koji će mnogi svrstati među velike instrumente artikulirane strasti, poput onih Nicka Cavea ili Toma Waitsa. Pridodamo li tomu vrlo osebujan pristup svakodnevnim temama i neobične tekstualne sklopove, osjećajna i produhovljena značenja, s lakoćom ćemo zaključiti da je riječ o posve nesvakidašnjoj glazbenoj pojavi.

Od sama početka nastupa, gotovo čarobno izvedenih My Blue Wave i Each Time I Bring It Up It Seems To Bring You Down, svima u punoj dvorani Studentskog centra bilo je jasno da će to biti nezaboravan koncert. Glavni dio nastupa, materijal s dva nova albuma, Aw C’mon i No You C’mon, te njihova prethodnika, Is A Woman, bio je prava himna delikatnoj glazbi. Zvuk osmeročlanoga sastava sa četiri gitare koji svira tako tiho, a istovremeno s toliko snage, zaista možemo nazvati pravim majstorstvom. Na današnjoj svjetskoj sceni teško da ćemo pronaći više od tek nekoliko sastava koji svojom glazbom uspijevaju, istodobno, stvoriti takvu toplinu i intenzitet.

Skladbe poput Nothing But A Blur From A Train, svojevrstan dnevnik s mnoštvom literarnih referencija ili delikatna I Haven’t Heard A Word I’ve Said, o klasičnoj situaciji nedostatka komunikacije, potpuno su hipnotizirale publiku pažljivo složenom dramaturgijom u kojoj bi nastup povremeno dotaknuo potpuno savršenstvo, što je publika itekako znala prepoznati. Ovi vrhunci — The Daily Growl, Low Ambition i The New Cobweb Summer, od kojih posljednji nadopunjen lijepom linijom saksofona, stvorili su efekt »toplog pokrivača«, naoko sklapajući sav materijal u jednu veliku krasnu i nježnu pjesmu. I baš kad je ta uljuljkanost stvorila pritajenu napetost, sastav je u dva navrata, naglim krešendima, potpuno promijenio brzinu.

Učinak na publiku bio je časovit. Odjednom uzavrela atmosfera s cijelom dvoranom na nogama dočekala je dva bisa s ukupno sedam brojeva, među kojima i žestoke verzije novih skladbi te favorite publike — The Book I Haven’t Read i, možda najpoznatiju skladbu sastava, Up With The People. Dvoipolsatni nastup koji je oduševio publiku, ali i izvođače, završio je pravim trijumfom. Pokazalo se da je Wagner, uz izvođačku inventivnost svog sastava, autor kojemu, pjesmama potpuno neobične ljepote, uspijeva zadržati pozornost publike od prvoga do posljednjeg tona.

Velimir Cindrić