Po(p)svećenik

Po(p)svećenik

Glazbeni leksikon, Zlatko Gall, Marjan tisak, Split, 2004.

Rock-pregalac Zlatko Gall izašao je nedavno s još jednim, četvrtim po redu, vlastitim enciklopedijskim izdanjem. Nakon Enciklopedijskog CD vodiča (2000), Pojmovnika popularne glazbe (2001) i Rock enciklopedije (2004), evo ga sada i s Glazbenim leksikonom, proširenom verzijom ranijeg izdanja pod istim imenom. Kako bi se napravila prosudba o djelu, čini mi se da je u ovom slučaju nužno najprije reći i ponešto o autoru, jer tu gotovo da je nemoguće odvojiti lik i djelo.

Erudit popičnoga rokijanja

Zlatko Gall zanimljiva je biljka na domaćoj kritičarskoj i društvenoj sceni. Prisutan u medijima više do dvadeset i pet godina, a posljednjih petnaestak godina — u novim društvenim uvjetima i nakon nestajanja utjecaja naše najjače osovine (Glavan — Vrdoljak) — najpoznatije je ime domaće pop-kritike. U devedesetima Gall je odigrao možda najvažniju ulogu koju kritičar može imati — u trenutku apsolutnoga raspada svega, u svojim je tekstovima zauzimao visoko moralno stajalište, a dosljednim promicanjem određenih autora i vrijednosti, te kritikom umjetničkog i ideološkog kiča u hrvatskoj glazbi i na estradi, na najizravniji se način angažirao protiv cenzure, šutnje i ideološkoga zaborava. Konstruktivna uloga koju je imao u onakvim vremenima neprocjenjiva je, držim. S druge pak strane, ima i mnogobrojne negatore čiji su razlozi uglavnom druge naravi: prepoznatljivi nakićeni stil iz post-tenžerinskog arsenala, s mnogo navodnika i začuđujućih fraza, u paru s golemom tekstualnom produkcijom — Gall je mnogima usrdno išao na živce godinama, pa se čak dogodilo da ga je najmlađi naraštaj novinara, formiran devedesetih, odabrao kao omiljena negativca i izdignuvši njegov stil pisanja gotovo do žanra parodirao kroz nemilosrdne pastiše (»tuzemna inačica popičnog rokijanja i umješak začinjavaca Južnjačke utjehe«).

Uvijek mnogo više skupljač, record collector, nego teoretičar, nedvojbeno erudit, jedan od onih ljudi s pločama — prije nego pisac ideja, Gall je, ukratko, pojava preko koje se u kontekstu i domaće pop-scene i kritike ne može.

Sve spomenuto ne ističem bez razloga: sudeći po najnovijem proizvodu iz njegove radionice, pomalo zbunjujućem izdanju pod naslovom Glazbeni leksikon, gore nabrojano što definira Gallov rad uvelike određuje i ovaj leksikon.

Već na prvi pogled vidi se kolika su ljubav i rad uloženi u projekt — napisati bilo kakav pregled koji ima namjeru da pokrije cio umjetnički žanr, golema je zadaća i autor je to ovdje odradio entuzijazmom i energijom posvećenika. No vrlo brzo čitalac zapaža i da je riječ o estetičkoj, kriterijskoj i stilskoj zbrci: naime, leksikon je usredotočen oko rock (ili pop, kako hoćete) glazbe i izvođača koji joj pripadaju, a autor je, valjda kako bi opravdao naslov, odlučio u pregled uvrstiti i opću terminologiju glazbe. Osim što takva vrsta postupka kao da vraća natrag iz prošlosti onu staru nesigurnost o rocku kao nepriznatoj umjetnosti, odnosno neodrasloj i inferiornoj glazbi koju, raznim oblicima formalizacije, a sve prema približavanju klasici, treba uozbiljiti, to čini knjigu i nekako naprosto fizički nelogično podijeljenom, nespretnom u sukobu u kojem su se našla dva svijeta, a koji je pri čitanju stalno vidljiv. Efekt je loš: kao da je i jednom i drugom nekako tijesno ovako zajedno i to stvara disharmoniju (!). Autor je pokušao poboljšati stvar time što je dao i nešto rock’n’roll terminologije, što je pohvalno, ali nje je premalo, a mnogo i nedostaje.

Iako su za određene termine, kao i za uporabu instrumenata, dani konkretni primjeri iz povijesti, to je napravljeno nedosljedno i, nažalost, s dosta proizvoljnosti. Negdje jesu dani primjeri iz popa (npr. za a capella pjevanje, svojstveno i klasici i popu), ali za većinu drugih pojmova nema ih. Ima toga mnogo i previše da bi se sve ovdje navodilo, no uočio sam jedan jedini, simptomatični i zapravo iritantni slučaj, koji možda najbolje sažima to o čemu govorim — potpuno minoran svirač (gitarist) jednoga (s ove strane Atlantika) beskrajno precijenjena benda naveden je kao primjer uporabe balalajke (?!) u rocku. Načelno, navesti tako nešto može se tek kad su se odradila sva najbitnija mjesta povijesti, kao neku vrstu trivije ili dodatka, nikako u slučaju kad nedostaje toliko važnoga. Jer — evo, napamet — kako je moguće imati balalajčike, a pod pojmom klavičembalo ne sjetiti se da je jedan od najvažnijih sola popa — George Martinov u In My Life — odsviran upravo na tom, dotad u rock’n’rollu nikada korištenom instrumentu (uopće — gdje su Beatlesi i njihova uloga — bend koji je uza sve ostalo revolucionarizirao baš uporabu klasičnog instrumentarija, uvevši ga u rock’n’roll)? U pitanju je velika diskrepancija.

Fan fattale

Drugi problem — obožavateljska temperatura koja je onaj pokretač i stimulans da se rade ovakvi, svakako dobri i važni projekti ponekad kao da je u isto vrijeme i ograničenje — u toj vrućici ljubavi prema rock’n’rollu i potrebi da se objasni što je što, autor ponekad brza i ne uasredotočuje se dovoljno na definicije. Tako su neki od ključnih pojmova nedovoljno objašnjeni: blues (rijedak je drugi pojam tako važan za ovu umjetnost) loše je definiran (kad se, kroz čikašku scenu, modernizira, tematski se širi, a nigdje prije nije rečeno koje su to uopće teme originalnoga bluesa — ili se to naprosto zna?), isto kao i groove, dok pod samim pojmom rock, gdje se jedinica kreće prema poluesejističkom, osim što fenovski nabraja imena bez potrebe, na kraju teksta iznosi (ponovno) proizvoljnu i, nažalost, neistinitu tezu kako se rock »u svojemu najčišćem obliku (sic!) — na velika vrata vratio na scenu«. Danas, kada ozbiljni (angloamerički, da se ne šalimo) kritičari zabrinuto i melankolično promišljaju našu (ne)mogućnost prihvaćanja činjenice da rock’n’roll više nije najakutniji tumač našeg vremena, nego da je, kao i sve bivše avangarde, postao klasična moderna umjetnost, te da je riječ o ireverzibilnom procesu, ta ocjena o povratku svjedoči kako obožavateljska (vs. kritička) temperatura najčešće zamagljuje jasan pogled na stvari.

A opet: s pozitivne strane, unatoč problemima — količina podataka, kvalitetno apdejtirane jedinice, strast za rock i za glazbu uopće koja u autora i nakon toliko godina ne jenjava, a razvidna je na svakoj stranici, mogla bi nadahnuti na dalje kopanje i početnika i posustalog, kao i svakoga zainteresirana za plemeniti zvuk. Već po tome Glazbeni leksikon itekako je ispunio svoju ulogu, a beskrajno šarmantna ilustracija ovitka knjige (Planet Split!) što je potpisuje Alem Ćurin, pokazuje da je Gallov projekt, među bezbrojnim sličnim vodičima, na makar idiosinkratičan način, ipak jedinstven.

Đorđe Matić