Politički stavovi

Politički stavovi

Navelo je to okupljene uglavnom na stalno redefiniranje poimanja aktivizma u plesu, na isticanje nekih povijesnih činjenica, domaćih i inozemnih, te na osvrtanje prema bitnim elementima koji neku plesnu izvedbu odnosno plesni čin određuju kao aktivističku

U nastojanju da se istakne i raspravi o tome kako je ples, odnosno suvremena plesna kultura i suvremena plesna umjetnost, daleko od apolitičnoga samodovoljnog užitka izvođenja i gledanja, u Mami su organizirane jošjedne Subverzije. Naziv drugih po redu s temom plesa (prisjetimo se prve rasprave o subverzivnosti plesa prije dvije godine) glasio je Ples u pokretu i pokret u plesu i time naznačio dva smjera rasprave. Govorilo se o plesu kao načinu izražavanja protesnih skupina unutar anarhističkih/slobodarskih manifestacija te sličnih skupova koje plesom okupljaju mase i izražavaju stav kao i o onom drugom segmentu, o društvenom pokretu odnosno o političnosti u plesu kao umjetničkoj formi. Navelo je to okupljene uglavnom na stalno redefiniranje poimanja aktivizma u plesu, na isticanje nekih povijesnih činjenica, domaćih i inozemnih, te na osvrtanje prema bitnim elementima koji neku plesnu izvedbu odnosno plesni čin određuju kao aktivističku.

Umjetnička akcija

Kakva je sociološka uloga i psihološki utjecaj plesa na masovnim skupovima poput onih u organizaciji Exodus free party kolektiva, što ples komunicira unutar demonstracija, kako je s time povezana karnevalska kultura (obrtanje hijerarhije vlasti), u kakvim okolnostima ples kao umjetnička akcija doista odašilje političku poruku s obzirom na mjesto izvedbe i produkcijske okolnosti, samo su neka od pitanja postavljenih u raspravi. Na njih su pokušali odgovoriti gosti, Nataša Govedić, Goran Sergej Pristaš, Selma Banich, Irma Omerzo i Tomislav Medak te ostali prisutni, među kojima se našao i Chris Torch, jedan od sudionika kazališnoga kolektiva The Living Theatre, specifična upravo po političkoj predanosti glumaca i korištenju teatrom kao medijem za poticanje socijalne promjene. U okviru događanja prikazana su tri videorada prema izboru organizatora Marka Strpića. Zapis jedne od prvih Sofa Jammingsa plesne radne platforme EkS-scene, a riječ je o akcijama koje ples, između ostalog, žele premjestiti na trgove, približiti prolaznicima i potaknuti ih na sudjelovanje, rezultirao je poduljim preispitivanjem koliko su zapravo ta plesna događanja uistinu aktivističke naravi. Sofa Jammings odabrane su za prezentaciju upravo stoga što se najčešće odvijaju u kontekstu nekih akcija poput onih Dosta je ratova i Drugačiji svijet je moguć, a i njihova je temeljna karakteristika otvorenost i mogućnost individualnog izražavanja pokretom, što je dovoljna politička izjava za hrvatska iskustva, no neki su ih od sudionika zbog odvijanja na trgovima proglasili odveć neutralnima (presigurnima) za političke izjave.

Najsvježiji, ali svakako ne i jedini, primjer umjetničke akcije na domaćoj sceni, koja pokretom i plesom izražava političko stajalište, plesni je film Irme Omerzo U našem gradu, također prikazan na ovim Subverzijama. Zanimljivo je bilo čuti kako postoje radovi poput ovoga, koji su aktivističke naravi, premda ih sami autori takvima ne doživljavaju. Ponovno je dokazana česta tendencija plesnih umjetnika prema ignoriranju i skepticizmu spram političnosti i socijalne angažiranosti poruka koje plesna izvedba odašilje.

Posebno je zanimljiv i informativan bio video autorice Ive Kraljević sastavljen od fragmenata snimljenih na raznim demonstracijama i manifestacijama kao što su Reclaim The Streets, s akterima poput Pink Blocka, skupine odnosno strategije koja sambom probija vojne i policijske ograde na antiglobalizacijskim protestima, na primjer onima u Pragu i Genovi. Iza ovoga filma, što je dokazala i uz njega vezana bogata rasprava, ostaje saznanje kako ples doista predstavlja zanimljiv fenomen za problematiziranje unutar anarhističke teorije pa i sociologije kulture, što tek prethodi kao zadaća za teoretičare.

Jelena Mihelčić