Pečat vremena

Pečat vremena

U »Poletu« je stvorena nova fotografska estetika, naglašeno realistična, u kojoj rubne teme iz svakodnevice imaju jednaki tretman kao političke teme i poznate ličnosti. Fotograf jezikom fotografije priča svoju priču o događaju, mjestu ili osobi koju snima, izražava vlastito stajalište. On neki događaj ne samo dokumentira nego i komentira, a rezultat je sretan spoj narudžbe i interpretacije

Poletova fotografija, Nova novinska fotografija, Poletova škola fotografije, Nova life-fotografija pojmovi su koji se primjenjuju kao zajednički nazivnik za fotografije različitih autora u zagrebačkom omladinskom tjedniku »Polet« u razdoblju od jeseni 1978. do ljeta 1981, to jest od broja 70 do broja 162. Andrija Zelmanović, Siniša Knaflec, Dražen Kalenić, Mio Vesović, Danilo Dučak, Ivan Posavec, Goran Pavelić Pipo, Jasmin Krpan, Fedor Vučemilović i Šime Strikoman autori su za koje se najčešće vezuje sintagma Poletovi fotografi. U jesen 1978. formirana je nova redakcija »Poleta«, čiju jezgru čine Denis Kuljiš, Ninoslav Pavić i Zoran Franičević. Oni će radikalno promijeniti dotadašnju koncepciju lista želeći uistinu biti novina za mlade, velika novina koja će se čitati i prodavati. »Polet« će se baviti radnim i životnim prostorom mladih, i to onih običnih srednjoškolaca i studenata, njihovim problemima, spolnošću, izgledom — imageom i ponašanjem, alternativnom i rock kulturom. Grafički urednik, urednik fotografije i tvorac vizualnog identiteta lista postaje Goran Trbuljak, tada već afirmiran konceptualni umjetnik, čija će uređivačka filozofija koja fotografiju po važnosti izjednačuje s tekstom, a fotografa s autorom teksta, značiti korjenitu promjenu na polju novinske fotografije. S »Poletom« rad za novine prestaje biti manje vrijednim i manje umjetničkim načinom bavljenja fotografijom. Novine postaju poligonom za izražavanje ideja, stajališta, fotografske interpretacije događaja, promoviranje drukčijeg, osobnog izraza, a važna tehnička novost koja će omogućiti grafičku transformaciju lista jest da se »Polet« počinje tiskati u dvobojnoj offset tehnici.

Vremenski kontekst

Vremenski kontekst u kojem Polet izlazi veoma je bitan. Iako će socijalizam potrajati još desetak godina, a list službeno izlazi kao glasilo Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske, uredništvo je svjesno da su mehanizmi kontrole i pritisaka sustava na izdisaju već poprilično tromi i da je moguće pronaći način i prostor za stvaranje novina koje neće biti bilten što u socrealističkoj maniri promiče vladajuću ideologiju među mladima.

Omladinski tisak u bivšoj Jugoslaviji izdavala je i financirala država, a izlaženje novina bilo je neupitno, nije ovisilo ni o prodaji, ni o čitanosti. Osim toga, izdavač nije provjeravao da li se materijal, na primjer prilično skupi filmovi u grafičkoj pripremi, troši racionalno, pa su mogućnosti eksperimentiranja, posebice što se tiče dimenzija fotografija, te njihova sadržaja, bile velike, što je za fotografiju bilo vrlo poticajno. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina 20. stoljeća još je doba povoljnih materijalnih i kulturnih prilika u zemlji: fotoaparati, kvalitetni filmovi i fotopapir, časopisi, knjige i gramofonske ploče mogu se nabaviti bez većih problema i izdataka. Putovanja u inozemstvo u shopping ili na koncerte nisu rijetka, a istodobno k nama dolaze poznati rock glazbenici i bendovi.

Za klimu i duh vremena iznimno su važni punk i novi val — u glazbi i u načinu ponašanja. Mediji koji su pratili novi val bili su fotografija, video i televizija. S novim se valom u nas prvi put pokreće prava rock-industrija: izdaju se brojne ploče, održavaju koncerti, a u Hrvatskoj se razvija specifičan glazbeni idiom. Središnje mjesto u novovalnoj glazbi i u fotografiji zauzima tema grada. Nastaje izrazito urbani izraz, izraz života i stila urbane mladeži, razvija se svojevrsna mitologija grada. U ovom slučaju to je Zagreb, a njegova mitologija stvara se oko popularnih kafića Blata, Zvečke i Kavkaza te diskoteka Saloon i Big Ben, uz koje su vezane »Poletove« medijske manipulacije. Središnji likovi poznate su javne i medijske ličnosti, zgodne djevojke, ali i subkulturne grupe: hašomani, šminkeri i punkeri. Poletovi fotografi i sami su dio scene koju fotografiraju, a s vremenom su postali i njezine svojevrsne zvijezde. I onda kada snimaju na selu »Poletovi« će fotografi iskazivati gradski senzibilitet i pomalo će sa čuđenjem gradske djece snimati domaće životinje i seljake.

Likovni izraz vremena

Od svih likovnih disciplina upravo je fotografija stvorila najkarakterističniji likovni izraz tog vremena — odražavala je duh vremena i ujedno je sudjelovala u njegovu stvaranju. »Poletova« fotografija likovna je inačica novoga vala u Hrvatskoj. Ona je novovalna po svojoj agresivnosti, načinu kadriranja, ikonografiji, duhu, prividnom kaosu. Punk i novi val u glazbi i u estetici donose radikalno drukčija rješenja jer priznaju vrijednosti po izboru pojedinca ili grupe, pa makar bilo posrijedi i ružno. U »Poletu« je stvorena nova fotografska estetika, naglašeno realistična, u kojoj rubne teme iz svakodnevice imaju jednaki tretman kao političke teme i poznate ličnosti. Fotograf jezikom fotografije priča svoju priču o događaju, mjestu ili osobi koju snima, izražava vlastito stajalište. On neki događaj ne samo dokumentira nego i komentira, a rezultat je sretan spoj narudžbe i interpretacije. Predstavljajući neke od fotografa koji su radili za »Polet«, na 14. salonu mladih 1982. godine, Goran Trbuljak napisao je da su »njihove fotografije načinjene brzim, strogim okom čiji su komentari u rasponu od duhovite opservacije, lagane ironije do sarkazma i stroge kritike«.

Fotografi su neprestano bili u pogonu i iz tjedna u tjedan dokazivali su se na različitim zadacima, a vrlo je važna bila i brza povratna informacija, što je sve stvaralo atmosferu žive komunikacije s čitateljima. Većina »Poletovih« fotografija napravljena je jednostavnom opremom: kamerom leica-formata, flešom i vrlo često širokokutnim objektivima — opremom koja najbolje može udovoljiti zahtjevima za brzom reakcijom. Takvi objektivi dovode do iskrivljenja na rubovima fotografije, a u kombinaciji s donjim ili s gornjim rakursom dobiva se dojam obrušavanja prostora. Širokokutni objektiv uvodi prostor slike u prostor promatrača, a ujedno je i jedno od sredstava za izražavanje subjektivnoga stava. »Poletov« fotograf služi se određenom dozom agresije. Objekti snimanja svjesni su njegove nazočnosti, pa se fleš upotrebljava često i bez problema. On omogućuje brzo reagiranje i u prilikama kada su svjetlosni uvjeti nepovoljni, noću, te daje strukturi slike napetost, jako i dobro osvijetljen glavni lik naspram tamne pozadine. Crni rub, važan konstitutivni element svake fotografije objavljene u »Poletu«, znak je (i dokaz) da je riječ o punom kadru. To znači da fotograf kadrira fotografiju u trenutku snimanja i poslije ne mijenja njezin izrez. Grafički urednik poštuje taj puni izrez, on čak ustrajava na njemu.

Procvat reportažne fotografije

Naslovnica »Poleta« rezervirana je za fotografiju, najčešće, ali ne i isključivo, samo jednu. Treća stranica, koja je u tzv. ozbiljnim novinama posvećena aktualnim, većinom političkim sadržajima, u »Poletu« je također namijenjena fotografiji popraćenoj kraćim tekstom o temi koja je protekloga tjedna bila u središtu pozornosti. Motiv fotografije ovdje je, kao i u čitavom listu, gotovo uvijek vezan za tekst, što kasnijih godina u omladinskom tisku neće uvijek biti slučaj. Često samo jedna fotografija zauzima čitavu stranicu, ponekad i dvije. Broj stranica »Poleta« nakon određenog vremena smanjio se na 24, ali fotografije i dalje čine otprilike trećinu lista. Stalne su rubrike u »Poletu« reportaža, portret, intervju, problemi, tema broja, rock-rubrika, kojoj se u listu posvećuje velika pozornost, te kultura, koja interes proširuje i na neke marginalne pojave. Odluka uredništva da uza sve tekstove uz koje ide ilustracija to bude originalna fotografija što ju je za tu priliku napravio »Poletov« fotograf rezultirala je procvatom reportažne i osobito rock-fotografije. Značenje koje se pridaje rock-rubrici (reportaže, prikazi, kritike, intervjui) odrazilo se na veliku zastupljenost rock-fotografije na »Poletovim« stranicama. Tu se pojavljuju fotografije snimljene na koncertima koje prikazuju izvođače i publiku, snimke glazbenika napravljene iza scene ili u druženju s njima prilikom vođenja intervjua te režirane snimke rock-pjevača i grupa u kojima se nastoji predočiti njihov image.

Portreti se najčešće snimaju u ambijentu u kojemu osobe o kojima se piše žive i rade, tako da predmeti oko njih i okolina govore o njima. »Poletovi« fotografi širokokutnim se objektivima koriste i za snimanje portreta. Lik može biti smješten i na samom rubu kadra, što je čest slučaj u Vesovićevim fotografijama, a on ponekad osobi reže dio glave ili gotovo čitavo tijelo. Naglasak je često na licima i gestama govornika koje fotograf lovi dok pričaju, tako da s pomoću fotografija možemo pratiti tijek razgovora, ponašanje sugovornika, njihovo psihološko stanje. Danilo Dučak i Siniša Knaflec, osobito, rade portrete u studiju, ispred neutralne pozadine, uz umjetnu rasvjetu, ali bez ikakvih tehničkih trikova. U tim studijskim portretima očište fotografa otprilike je u visini očiju modela, a objektiv kojim se služi onaj je normalne žarišne duljine. Siniša Knaflec, za razliku od ostalih, nikad nije išao u reporterske zadatke. Njegove studijske fotografije prepoznatljive su po jednostavnoj i uravnoteženoj kompoziciji, blagu, ravnomjernu osvjetljenju, likovima koji poziraju, često u frontalnom stavu, na neutralnoj pozadini.

»Poletova« filozofija

Dio Poletove filozofije, a veliko osvježenje u našem tisku, čine fotografije anonimnih mladića i djevojaka koji se mogu susresti na mjestima okupljanja mladih ili na koncertima. Nastalo je tako mnoštvo fotografija koje prenose živost što je vladala u javnom životu Zagreba. Goran Pavelić Pipo jedan je od »Poletovih« novinara koji se bavio i fotografijom, a njegova omiljena tema upravo su ljudi i situacije na ulici, osobito curice, koje prikazuje kao ukras prirode, kako to kaže pjesma Buldožera iz tog vremena. Andrija Zelmanović fotograf je koji se okušao u gotovo svim temama: reportažama, portretima, rock-fotografiji. Svi »Poletovi« fotografi snimali su rock-teme, a Kalenić se formirao i afirmirao upravo na tom polju. Zelmanovića je najviše zanimalo snimanje iza bine. Knaflec i rock-teme prilagođuje svom izrazu — radi grupne i pojedinačne portrete glazbenika na kojima oni poziraju samo za fotografa, a izvan konteksta koncerta. Ivan Posavec kroz tematski raznorodne fotografije provlači potpuno artikulirani način gledanja i mišljenja koji u sebi sadrži anegdotu, neposrednost, ispravnost i određenu težnju naturalizmu.

Imena koja se javljaju u »Poletu«, kako urednika (koji i nakon »Poleta« rade kao istaknuti novinari i urednici, pa konačno, ali ne i najmanje važno, kao vlasnici novinskih kuća) tako i novinara te osobito fotografa (jer o njima je ovdje riječ), pokazuju da nije riječ o zanimljivoj i prolaznoj pojavi, koje se, na pragu krize srednjih godina, s nostalgijom prisjećamo u revivalu interesa potaknutog filmom i knjigom Igora Mirkovića. Većina nekadašnjih »Poletovih« fotografa i danas djeluje, a neki od njih, čija se djela nalaze i u muzejskim zbirkama, čine sam vrh hrvatske suvremene fotografije. »Poletova« fotografija i danas se manifestira kao osmišljen projekt sa snažnim pečatom vremena u kojemu je nastala, ali s takvom medijskom inovativnošću i stilskom značajkama koje je čine nezaobilaznim segmentom hrvatske povijesti fotografije.

Markita Franulić