Opstanak humanosti

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, br. 4, god. LX, gl. ur. Ante Stamać, Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga d.d., Zagreb, travanj 2004.

U novom broju »Republike« nad teorijskim tekstovima količinom prevladavaju književni, no predstavljeni radovi neće imati obilježje fikcionalne proze — uglavnom, riječ je o esejističkom ili autobiografskom izričaju autora. Među raznolikim prilozima očite su i neke tematske i žanrovske sličnosti pa će tako, primjerice, tekst Nikole Ivanišina Iz moga dubrovačkog djetinjstva dijeliti autobiografsku notu s Izvandnevnim zapisima Marine Šur-Puhlovski. Jednako tako, spomenuta će se autorica u zapisima o vlastitoj, intimnoj svakodnevici nerijetko referirati na književna djela i autore, a referencije na književnost bitan su element i u eseju Biti ludi Emilije Kovač, koja se osvrće na pojam ludila i njegov tretman u književnosti i umjetnosti te na umjetnike čiji se život odvijao na granicama ekscesa, nerijetko proglašavana mahnitošću.

Književno zahvaćajući u prostore mita i tradicije, Ivan Grljušić piše Kratke proze, nadahnute simbolima i predmetima (poput zlata, pijetlova, maslinova ulja i sl.), koji su imali važnost u različitim vremenima i civilizacijama, na zanimljiv način povezujući davna predanja s vlastitim zapažanjima. Uz poeziju Diane Rosandić i Borbena Vladovića, tu je i pripovijest Božidara Brezinšćaka Bagole, koja, za razliku od većine ovdje predstavljenih tekstova, izlazi iz okvira interesa spram pomalo hermetična (čitaj: osobnoga) svijeta. I ovdje će nadahnuće biti u zbilji — ovaj put onoj ratne Hrvatske, no pripovijest se pitanjem o mogućnosti opstanka humanosti u ratnom kaosu izdiže nad osobna propitivanja, pa će ovaj rad, uz Grljušićev, svakako biti pristupačniji i zanimljiviji čitateljima.

Želja za iskazom

Rubrika Umjetnost, kultura, društvo sadrži tri rada. Pored eseja Igora Zidića o umjetničkom radu Zlatka Boureka te studije Sanje Vulić o odnosu dijalektalne i nedijalektalne književnosti u Bačkoj i na gradišćanskohrvatskom govornom području, valja spomenuti tekst Borisa B. Hrovata koji se (potaknut time što je kao član povjerenstva Nagrade Marin Držićza godinu 2003. imao priliku pročitati pristigle dramske radove) osvrće na problematiku suvremenoga hrvatskog dramskog pisma. Pitajući se ponajprije o razlozima začudno velike godišnje produkcije dramskih tekstova i nalazeći ih jedino (jer financijska isplativost ovdje nije slučaj) u autorskoj želji za iskazom i vjeri u vlastito mjesto u teatru, Hrovat navodi i kriterije u razmatranju pristiglih dramskih tekstova (drama kao proizvod autorovih osobnih fiksacija, poigravanje apsurdom, pitanje izvedbenoga potencijala i sl.). Razmatrajući odnos dramskih tekstova spram realnosti koja nas okružuje, Hrovat ističe kako tek u rijetkim djelima suvremenih dramatičara doista odjekuje temeljna egzistencijalna ugroženost današnjega čovjeka. Stoga ovim radom, koji bi se potkrepljivanjem izrečenih teza konkretnim primjerima i analizama dramskih djela mogao prometnuti u zanimljivu studiju, autor upućuje na »potrebu napuštanja lagodnosti eskapizma i uspostavu relevantne i senzibilitetu doba primjerene umjetničke istine«, koja u našoj realnosti, kako ističe, ima golem potencijal.

Izostanak temata broja izboru priloga travanjskog izdanja »Republike« ne pruža mogućnost zajedničkog nazivnika, a pored tematske različitosti oni će varirati i u zanimljivosti te kvaliteti. Riječ je o uobičajenom i prosječnom izdanju časopisa.

Ljubica Anđelković