Oči širom zatvorene

Oči širom zatvorene

Jeftina i populistička zabava dobila je status zlatnoga teleta. Emisije američkih privatnih televizijskih stanica postale su uzor. Napuštajući tradiciju gotovo svega kvalitetnog u bogatoj povijesti Hrvatske televizije, preuzeli smo kopije nekih stranih emisija s minimalnim prilagodbama

Kad je 23. siječnja 2002. Jasna Ulaga-Valić (danas Burić) preuzela dužnost glavne urednice HTV-a, najčešća reakcija na taj izbor bilo je iznenađenje, a čule su se izjave da ona nema dovoljno iskustva za najodgovorniju dužnost na javnoj televiziji. No, ovom se prigodom nećemo osvrtati na njezin prijašnji rad, nego ćemo komentirati jedino što je u cijeloj priči bitno, a to je program kakav je realizirala. A kvaliteta programa toliko je slaba da se bez pretjerivanja može reći da je najlošiji u posljednjih dvadesetak godina.

Osnovni problem programske koncepcije Jasne Ulaga-Valić bilo je nerazlikovanje javne od privatne televizije. U pohodu na gledanost po svaku cijenu Hrvatska se televizija za njezina mandata nije borila kvalitetom, nego nemaštovitom komercijalizacijom i trivijalizacijom programa. Taj se trend u programu Hrvatske televizije počeo nazirati u nekim emisjama i prije njezina dolaska, no ona je takav koncept dovela do vrhunca i takvim sadržajima dala elitne termine.

Jeftina i populistička zabava

Nekad je Hrvatska televizija emisijama obrazovala i kvalitetno zabavljala, dok su danas na najvećoj cijeni emisije koje snižavaju intelektualnu i jezičnu razinu gledatelja. Jeftina i populistička zabava dobila je status zlatnoga teleta. Emisije američkih privatnih televizijskih stanica postale su uzor. Napuštajući tradiciju gotovo svega kvalitetnog u bogatoj povijesti Hrvatske televizije, preuzeli smo kopije nekih stranih emisija s minimalnim prilagodbama. Pogledajte neku od stranih verzija licencijskoga Milijunaša na stranim TV-stanicama. I dok je nekoć sjajna Kviskoteka u sat i pol vremena servirala nekoliko stotina zanimljivih i poučnih informacija, asocijacija, pa i intrigantno zabavljala igrom detekcije, u Milijunašu (pokrenutu u ožujku 2002) gledateljima se servira dvadesetak puta manje informacija (da se osjetljivi gledateljski mozak ne zamori prevelikim znanjem), na brojna banalna pitanja odugovlači se minutama do otkrivanja odgovora za koji je u Kviskoteci trebalo nekoliko sekundi, a natjecateljska razina posebna je priča. Nisu više potrebni testovi znanja za prijem, a natjecanje u vrsnosti često se pretvara u natjecanje u blamaži. Jasno je i zašto danas na Hrvatskoj televiziji nema mjesta za Olivera Mlakara — sa zabavnim programom na današnoj razini uljuđeni gospodin poput njega doista nema što tražiti. (Inače, najlucidniju dijagnozu stanja s kvizovima dao je Arsen Dedić u pjesmi Kviz).

Marginaliziranje kulture

Jasna Burić nedavno je ukinula nepretencioznu informativnu kulturnu emisiju Pozivnica, koja je služila kao sažet tjedni pregled najvažnijih kulturnih zbivanja. Vjerujem da ta emisija nema visoku gledanost, ali ima svoju publiku. Ako ta emisija potakne barem stotinu gledatelja da odu pogledati neku predstavu ili izložbu, onda je njezina misija već ispunjena, a da o informativnoj vrijednosti ne govorimo. Na javnoj televiziji gledanost ne smije biti kriterij po kojem se neka emisija ukida. Treba voditi računa i o interesima manjine, pogotovo ako je riječ o emisijama iz područja kulture. Treći program Hrvatskoga radija ima manji broj slušatelja nego Narodni radio, ali to nije razlog da ga se ukine. Ni operne predstave nemaju posjećenost kao koncerti zabavne glazbe, ali nikomu ne pada na pamet da ukine financiranje opere.

Uzgred rečeno, stara autorska televizijska emisija Pola ure kulture u mnogim je anketama proglašavana najboljom emisijom u kulturi, no treba li nam to biti uzor? Uvažavajući pravo urednice na vlastiti uređivački koncept, kao i potrebu javnosti da sazna i o negativnim stvarima koje se događaju na našoj kulturnoj sceni, moram upozoriti na opasnost pretjerane dominacije takva kriterija izbora vijesti. Znam da je skandal u nekoj kulturnoj ustanovi zanimljiviji od dosadne činjenice da je neka izložba ili predstava bila izvanredno umjetnički vrijedna i bez najmanje mrlje, ali zar to može biti glavni kriterij izbora vijesti u udarnoj kulturnoj emisiji javne televizije? Jednako tako upitno je i praćenje književne produkcije u istoj emisiji na način da se objavljuju samo top-liste najprodavanijih knjiga (s brojevima prodanih primjeraka koji su istodobno smiješni i tragični). Emisija Kult svakako je korak ispred takva koncepta, kao i emisija Transfer o alternativnoj kulturi, no te se emisije prikazuju u znatno lošijim i kasnijim terminima od spomenute. No, negativna selekcija očito je primarna i kulturna crna kronika u nas je na znatno većoj cijeni od umjetničke kronike.

Parada kiča

Glamour café je stara emisija koju je Jasna Burić stavila u najelitniji termin, a njezina urednika promovirala u urednika Zabavnog programa. Ta emisija beskrajna je parada kiča, vulgarnosti i trivijalnosti. Pitanja koja se u toj emisiji postavljaju gostima i način na koji ih se intervjuira ponekad idu ispod svake civilizacijske razine, a i izbor je događaja koji se prate žalostan. Njezin urednik Siniša Svilan može s pravom reći da on samo prikazuje ono što se doista događa u našoj zemlji i da on u biti ironizira pseudoglamur raznih događaja, ali dopustite mi mišljenje da se u toj emisiji uglavnom mogu vidjeti stvari kakvih se trebamo stidjeti, a ne prikazivati ih u elitnom terminu javne televizije.

No, stigla nam je i nova emisija koja dovodi trivijalizaciju televizijskog programa do novih vrhunaca, a to je Večeras s Joškom Lokasom, kojoj treba dodijeliti posebnog oskara za degradaciju jezične kulture, dok će u vrlo izjednačenoj borbi za oskara za nekulturu ophođenja prema gostima ipak izgubiti utrku s Glamour caféom.

S dolaskom konkurentskih komercijalnih televizijskih postaja, Hrvatska televizija ne nastoji iskorištavanjem provjerenih ljudskih potencijala ponuditi ono najkvalitetnije i na taj način dati vrsnu alternativnu Novoj TV i novom RTL-u, nego im počinje sve više sličiti. O tome najbolje svjedoči i najava emisije Coca-Cola Music Talents (naslov bi zaslužio poseban tekst). Doista, zar smo dotle došli?

Pretumbavanje termina

Jedan od najvećih pokazatelja programske dezorijentiranosti Jasne Burić stalne su i ponekad nevjerojatne promjene termina prikazivanja pojedinih emisija, što je u brojnih gledatelja izazvalo ne samo zbrku nego i frustraciju. No, promjena termina ipak manje je zlo od ukidanja vrijednih emisija.

Filmski program zaslužuje poseban osvrt, i to iz više razloga. Kao prvo, za vrijeme mandata Jasne Burić ukinute su za filmsku kulturu iznimno važne emisije K(v)adar i Animaviziija. Već je emisija K(v)adar objedinila ranije ukinute emisije Ekran 2000, u kojoj je predstavljan suvremeni hrvatski film, Antologiju hrvatskoga kratkog metra i Hrvatske filmske portrete. Termini pretežno komercijalnog Savršenog svijeta mijenjaju se neprestance.

Broj filmova koji se prikazuju u programu HTV-a znatno je smanjen, a osobito je nastradao europski film, art-film te kinotečni filmovi. Od seljenja u najgore termine do rezanja termina, ti su filmovi doživjeli odnos nezabilježen u povijesti televizije. No, zato je glavna urednica gromoglasno pokrenula cikluse Demi Moore i Sharon Stone, kao da je riječ o najpriznatnijim glumicama današnjice! Naravno da i te filmove treba prikazivati, ali ne na račun onoga što nam upravo javna televizija treba pružiti. U najelitnijem filmskom terminu prikazuju se tako banalni filmovi kao što je Odjednom princeza, koja čak i u ponudi komercijalne holivudske produkcije pripada na dno.

Ne ponovilo se!

Zaključno, treba se nadati da će nova-stara glavna urednica Marija Nemčić uspjeti povratiti izgubljeni ugled i kvalitetu Hrvatske televizije, no da bi uspjela u tome, bit će potrebni vrlo radikalni koraci. U protivnom, čitateljima će trebati savjetovati da u većini dana u tjednu isključe magičnu kutiju i radije iskoriste to vrijeme da odu na neki koncert, izložbu ili predstavu, ili da se okrenu radiju i dobrim knjigama u nadi da će na televizijskoj ponudi jednog dana stvari doći na pravo mjesto.

Za mandat Jasne Burić recimo još samo jedno: Ne ponovilo se!

Zlatko Vidačković