NACI-RADIKALI

NACI-RADIKALI

Tipova se poput Dannyja Balinta (osobito kada ga sugestivno utjelovljuje i tako zdušno tumači Ryan Gosling) doista treba bojati

Nakon nekoliko uspjelih nasrtaja na drukčije (treba li uopće to isticati?) i posve nevine građane, mediji su ne tako davno u jednoj zagrebačkoj četvrti detektirali pojavu organiziranih skupina skinheadsa. Nije to bilo nikakvo veliko otkriće: stilizirani dečki već se dugo mogu vidjeti na ovdašnjim ulicama u grupicama, (grafičke) tragove svoje prisutnosti ostavljaju posvuda, a otvoreno sastanče u lokalnim krčmama. Živjeti i odgajati dijete u takvoj okolini očigledno nije naročito ugodno, osobito ako se zna da se katkad i krvave akcije spomenutih tretiraju kao mladenački nestašluci subkulturnih skupina ili lakše narušavanje mira i reda.

Treba li zato plašiti pojava hrvatskoga DVD-izdanja Vjernika, filma o mladom američkom Židovu koji se priključio neonacističkoj organizaciji u neimenovanom američkom gradu kao jedan od njezinih najgorljivijih antisemita? Na prvi pogled — da, jer anarhoidno prestilizirana (crvena) Davidova zvijezda, što zajedno s likom (krivo)vjernika krasi omot DVD-a na polici lokalne videoteke djeluje dostatno zlokobno za privlačenje domaćih fanatika, a usto potvrđuje i globalnu rasprostranjenost fenomena. Zavirimo li pak u film Henryja Beana koji je nastao prema istinitim događajima s kraja šezdesetih, a nakon velike nagrade žirija na znamenitom festivalu u Sundanceu 2001. zbog raznih razloga imao problema s videodistribucijom, ustanovit ćemo da se tipova poput Dannyja Balinta (osobito kada ga sugestivno utjelovljuje i tako zdušno tumači Ryan Gosling) doista treba bojati. Ne toliko zbog tjelesne snage i nasilja kojim se služe obični aktivisti pokreta, koliko kao inteligentna i zadivljujuće artikulirana ideologa antisemitizma među naci-radikalima kojima ni Židovi zapravo više nisu top-tema. Balint, naime, ispunjava ideal takvih organizacija: savršeno dobro poznaje neprijatelje. No, zato ima i nekoliko bitnih problema, od kojih film posebno ističe jedan: ne smije se potvrditi sumnja da ih je upoznao iznutra, kao jedan od njih, odnosno, kao ortodoksni židovski vjernik.

Moćna verbalna retorika

Vjernik se, nažalost, ponajprije bavi Balintovim nastojanjem da naciste riječju i djelom uvjeri kako je veći nacist od njih samih, a pritom im ne dopusti da doznaju njegov pravi identitet, koji toliko prezire. Veći dio filma zapravo prati tu kronologiju infiltracije u skupinu i njezino građansko gnijezdo u domu naizgled obična para (Theresa Russell i Billy Zane) s privlačnom (i, recimo, osvojenom) kćerkom (Summer Phoenix). Film, doduše, čestim flešbekovima priziva pretpovijest Balintova obraćenja, iz koje doznajemo da se kao revni vjernik i gorljivi proučavatelj Tore već kao dječak sukobio s Abrahamom (jer je žrtvovao sina Izaka), odnosno, sa svemoćnim Bogom (jer, taj »Bog je sve, a ja sam ništa«). Priča se razvija tako da protagonista gura u sve nasilnije akcije iskušavajući njegovu novu vjeru, ali i povremeno podsjeća da je u Balintovu slučaju posrijedi unutarnji sukob istinskoga vjernika s judaizmom, kanaliziran u militantni antisemitizam. Taj sukob ostaje naznačen, ali ne i potpuno objašnjen i razrađen, a nedvojbeno bi mogao biti prava, zanimljiva i teška tema potencijalne drame identiteta. Tada bismo vjerojatno dobili i iscrpnije odgovore na pitanja: zašto je Danny postao gorljivi nacist i zašto se u jednom trenutku, potkraj filma, uzevši u tihu zaštitu oskvrnute religijske znamene, njegov duh počeo kolebati... Ovako je Vjernik manje-više sveden na dokazivanje uvjerenja akcijom i Balintovom moćnom verbalnom retorikom, za koju se netrpeljivi povodljivci lako mogu zalijepiti, ali nije nezanimljiv ni za trijezne rasprave o korijenima zla među ljudima bez predrasuda. Dapače.

Diana Nenadić