Mali čovjek

Mali čovjek

Valjalo bi za ubuduće razmisliti hoće li zadržati svoju odrednicu malih scena ili je kani odbaciti jer ove su godine prave male scene zapravo bile u manjini

Ovogodišnji je Međunarodni festival malih scena bio kvantitativno siromašniji nego prijašnjih godina, no uglavnom su sve predstave kvalitetom i suvremenim propitivanjem kazališnoga izraza zadovoljile prilično visoke festivalske kriterije. Novi izbornik Hrvoje Ivanković doveo je uglavnom nove predstave starih znanaca Festivala, ali i prvi put dva vruća istočnoeuropska redatelja — poznatoga Bugara Bojka Bogdanova i relativno mlada, no već razvikana Mađara Bélu Pintéra. Svojom koncepcijom, Pričom s istočne strane, nastojao je propitati barem djelić istočnoeuropskoga teatra današnjice. Festival je pokazao da se kazališni umjetnici tranzicijskih istočnoeuropskih zemalja odlikuju vrlo različitim poetikama, no uočljivo je nekoliko zajedničkih smjernica u većini predstava.

Mnoge su od njih usmjerene na maloga čovjeka, kroz kojega se posredno zrcali društveno-politička zbilja. Jedna od središnjih tema nije čak ni odnos pojedinca prema svakodnevnoj suvremenoj stvarnosti, nego njegov odnos prema transcendentalnom i prema smrti. Je li to stoga što je u teškim vremenima zapravo prilično prirodno uprijeti pogled ne nužno prema Bogu, ali nekamo prema gore, prema Nebu? Ili možda samo prema propitivanju Smisla, koji počiva možda jedino u toplini ljudskoga dodira?

Fantazmagorična komponenta čest je element predstava koje rastvaraju prostore svijesti gdje se susreću živi i mrtvi, java, maštanje, sjećanje i san. Gotovo sve predstave propituju (ne)mogućnost komunikacije i skladnih ljudskih odnosa. Čak su tri predstave rađene prema dramama američkih autora, a jedna problematizira američki san očima Europljanke. Također, tri su predstave autorski projekti redatelja (i glumaca), naglašena je i uporaba glazbe, koja u čak tri produkcije postaje dramaturškim čimbenikom scenske radnje, a nije zanemariva ni pojava tradicionalnih folklornih elemenata (glazba, ples) s blagim ironijskim otklonom.

To je osobito vidljivo u Bolnici Bakony Kazališne družine Béle Pintéra iz Budimpešte i u Gledalotu ili vječnoj balkanskoj krčmi Novoga dramskog teatra Suze i smijeh iz Sofije. Pintérova Bolnica Bakony autohton je scenski izraz koji isijava energijom gerile te u kojem se vrlo ozbiljne teme (središnja je očeva smrt u bolnici) prikazuju na duhovit, groteskan način blizak estetici stripa. Okvir čini prizor na prosceniju koji crnohumorno prikazuje nehuman odnos osoblja prema bolesnicima, a središnja se priča odvija nakon rastvaranja bijeloga platna, i to u prostorima svijesti sina umrloga oca. Fantazmagorična, složena metodom filmske montaže, ulazi u nekoliko razina svijesti koje se dramaturški sjajno isprepleću i stvaraju posve začudne asocijativne spojeve (nagrada za dramaturgiju).

Vrhunac festivala

Na sličan je način rađena i Bogdanovljeva predstava Gledaloto ili vječna balkanska krčma, koja je kao posljednja predstava festivala bila i njegov apsolutni vrhunac (nagrađena je za predstavu u cjelini, režiju, glazbu, scenografiju i kostimografiju). U stilu magičnoga realizma Bogdanov prikazuje sjećanja jednoga starca, gradeći nezaboravne scenske slike ruralnoga života, prepune duhovitih detalja, životne radosti i nostalgične sjete. No, ono što predstavu uzdiže iznad suptilno uobličena dokumenta prošlosti i što je čini bliskom i urbanim ljudima jest njezino filozofski duboko, a istovremeno posve jednostavno oslikavanje i propitivanje esencije življenja. Prvo pitanje — kako se sjećati? — dobilo je iznimno snažan scenski odgovor: nije samo Starac taj koji promatra, nego se i zrcalo prošlosti ponekad izokrene i iz perspektive umrlih promatra njega živa. Promatrač i promatrani izmjenjuju uloge u vječnu jedinstvu suprotnosti, kao što se u jednom prizoru istodobno odvija čin svadbe i pogreba. Život i smrt egzistiraju jedno pored drugoga, štoviše, jedno u drugome. Predstava sadrži nekoliko iznimno snažnih prizora sveopće prolaznosti, a nameće nam i pitanja: Što je vrijeme? Kamo idemo? I, iznad svega, zašto? Zašto postojimo? Posljednji je prizor, usudila bih se reći, antologijska slika vječne ljudske žudnje za tim odgovorom, za spoznajom koja bi nam možda napokon donijela mir. U njoj se užas neznanja i transcendentalna ljepota traženja stapaju u jedno.

Za razliku od te dvije predstave, Slovenci i Hrvati bili su okrenuti suvremenom urbanom svijetu, te uglavnom komornim scenskim formama usredotočenim na glumca, koje su ponudile četiri vrlo uspješna promišljanja kazališta. Debeli muškarci u suknjicama Nickyja Silvera ironijski se poigravaju psihoanalitičkim postavkama i, napisani 1986, anticipiraju dramaturgiju krvi i sperme, no ono što predstavu mariborskog SNG-a čini iznimnom jest precizna režija Sama M. Streleca i sjajne glumačke kreacije (nagrađene su Milada Kalezić i Pia Zemljič, a valja spomenuti i Tadeja Toša). Oduševili su i glumci (osobito Janja Majzelj) druge slovenske predstave, koja dirljivo progovara o suočavanju sa smrću, Baltimorskog valcera Paule Vogel (Mestno gledališče Ptuj) u suptilnoj režiji Tomija Janežiča. Treći slovenski redatelj Rene Maurin vrlo je zanimljivo u riječkom HKD Teatru uprizorio scenski prilično nezahvalnu Sartreovu dramu ideje Iza zatvorenih vrata iščitavši je kao snažnu psihološku dramu (valja spomenuti izvrsnu glumačku kreaciju Olivere Baljak). Još jedna komorna predstava visokih glumačkih dosega jest To samo Bog zna u koprodukciji Teatra Exit i NUS Barutane te režiji Saše Anočića. Usprkos dramaturškim nedosljednostima, Daria Lorenci, Rakan Rushaidat i Bojan Navojec stvorili su predstavu iznimne snage, u kojoj se prštavo duhoviti, groteskni prizori izmjenjuju s dramski snažnim ili pak mračnim slikama naše svakodnevnice. Treću hrvatsku predstavu, Naš grad ZKM-a, karakterizira poznati autorski rukopis Renea Medvešeka, koji i Wilderov tekst što u sebi sadrži i kritiku malograđanskog američkog društva iščitava na sebi svojstven način — kroz energiju ljubavi prema ljudima i prema sitnim stvarima što život znače. Tom je energijom preplavio i cijeli glumački ansambl, pa ona snažno emanira sa scene (glumačke su nagrade dobili Krešimir Mikić i Kristina Krepela).

Druga strana

Jedina predstava za koju smatram da joj nije mjesto na ovakvu festivalu jest Amerika, drugi dio u izvedbi Ateljea 212 iz Beograda i režiji Dejana Mijača. Nova drama Biljane Srbljanović zanatski je vješto napisana, ali ne doseže snažnu lucidnost njezinih prijašnjih tekstova, nego se pomalo rasplinjuje u vodviljskom, bulevarskom tonu, glumačke su kreacije na visokoj profesionalnoj razini, no ništa iznad toga, ali najveći je problem predstave posve zastarjela Mijačeva režija, koja je znatno pridonijela opadanju tempa, a u njezinu se bulevarskom stilu izgubilo mračno naličje teksta. Amerika je predstava koju se poziva na gostovanje iz komercijalnih razloga, za punjenje dvorana, a ne kao sastavni dio ovakva festivala.

Ne čudi što je Marat i markiz de Sade Teatra na Taganki iz Moskve u režiji legendarnog Jurija Ljubimova osvojio nagradu publike. Tekst koji putem izvedbe pacijenata psihijatrijske bolnice razmatra duhovno stanje nakon Francuske revolucije Ljubimov je pretočio u spektakularnu predstavu u kojoj glumci funkcioniraju poput kotačića savršeno uigrana mehanizma — plešu, stepaju, pjevaju, izvode akrobacije i glume. Time on iskazuje ironično stajalište prema ideologijskom načinu mišljenja, pretpostavljajući mu ludičku snagu igre. No, ipak njegova predstava ostaje uronjena u neka prošla vremena — u teatar osamdesetih i u takozvano redateljsko kazalište. S obzirom na činjenicu da je njegova predstava najviše koštala, mnogo bih radije vidjela još jednog ili dva redatelja mlađe ili srednje generacije, koji svoje kreativne uspone doživljavaju sada.

Sve u svemu, festival je vrlo dobro prošao. Valjalo bi samo za ubuduće razmisliti hoće li zadržati svoju odrednicu malih scena ili je kani odbaciti jer ove su godine prave male scene zapravo bile u manjini.

Tajana Gašparović