Lovro Županović

Lovro Županović

Šibenik, 21. srpnja 1925–Zagreb, 18. ožujka 2004.

U četvrtak 18. ožujka, nakon duge i teške bolesti preminuo je akademik Lovro Županović, skladatelj, muzikolog, profesor i učitelj naraštajima đaka i studenata. Sprovodom na zagrebačkom Krematoriju, kojom su se prigodom od pokojnika oprostili brojni prijatelji i kolege, završio je ovozemaljski curriculum jednog od najistaknutijih hrvatskih glazbenih poslenika druge polovice 20. stoljeća. Rodio se Lovro Županović u Šibeniku 21. srpnja 1925, u rodnome gradu završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, tu je kao orguljaš i zborovođa došao u prvi dodir s glazbenom umjetnošću. Zbog političkoga angažmana utamničile su ga talijanske fašističke vlasti i ta mladenačka epizoda kao da je navijestila njegov uspravan moralni hod i buntovništvo, neuklopljenost u institucije i nemirenje s nepravdama svake vrsti.

Studirao je mnogo i dugo. U Zagrebu je diplomirao slavistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu 1950. i povijest glazbe na Muzičkoj akademiji 1953, u Ljubljani je obranio muzikološku disertaciju (Rezultati i značajke stvaralaštva Vatroslava Lisinskog) 1965, da bi tek potom na Akademiji za glasbo upisao studij kompozicije u klasi Lucijana Marije Škerjanca, kojega je diplomu stekao 1971. godine. Tijekom toga više negoli dvadesetogodišnjega fakultetskoga i doktorantskoga studija Županović je radio najprije kao srednjoškolski predavač, zatim kao dugogodišnji profesor teoretskih predmeta na Odjelu za glazbu Pedagoške akademije u Zagrebu, da bi posljednje godine radnog staža dočekao kao profesor muzikoloških predmeta na Muzičkoj akademiji.

Opsežna bibliografija

O Županoviću kao skladatelju i muzikologu objavljena je čitava mala biblioteka studija, tekstova, recenzija. Kao da je za života bilo utjecajnije njegovo znanstveno djelovanje, raznovrsni skladateljski opus tek očekuje pravu valorizaciju. Iz obilne bibliografije, koja obuhvaća desetak knjiga, tridesetak priređenih notnih izdanja, više udžbenika, među kojima su neki doživjeli i deset izdanja, te stotinjak znanstvenih radova, valja se prisjetiti najvažnijih muzikoloških radova, kao što je voluminozna monografija o V. Lisinskom objavljena u Akademijinim izdanjima 1969, te višegodišnja istraživanja okrunjena u sintezi Stoljeća hrvatske glazbe (1978; englesko izdanje u dva sveska 1984. i 1989). Na Županovićevim Stoljećima odrasli su i još uče naraštaji studenata. Nakon Povijesti hrvatske glazbe (1974) Josipa Andreisa, Županović je bio prvi i do danas ostao jedini koji je imao dovoljno energije i znanja da sintetski, ozbiljno i opsežno obuhvati cjelokupni povijesni tijek umjetničke hrvatske glazbe, od srednjovjekovnih kodeksa sve do najnovijih fenomena. A Stoljeća ne bi bilo bez sveobuhvatna pogleda u notne izvore. A Županović je notne izvore hrvatske glazbe temeljito poznavao, kao nitko prije ni poslije. Dvanaest svezaka naslovljenih Spomenici hrvatske glazbene prošlosti — koje je sam osmislio i sam priređivao — godinama su bili jedini notni izvori za suvremeno izvođenje niza starih hrvatskih skladatelja, koje je upravo Županović oteo zaboravu (Hrvatski renesansni skladatelji, Iz renesanse u barok, Varaždinski skladateljski krug, Julije Skjavetić...).

Partiture starih hrvatskih majstora

Županovićevi Spomenici svjedočanstvo su olovnoga vremena (prvih deset svezaka objavljeno je tijekom sedamdesetih, godišnje po jedno notno izdanje), političke torture (sjetimo je samo polemika koje je morao voditi zbog toga što je Antica da Montonu pisao kao Motovunjanina), posvemašnje neimaštine u nakladništvu... Kad je ponestalo novca za profesionalnoga notografa, Županović nije prezao od objavljivanja fotokopija svojih rukopisa, kada se nisu mogle iznaći mogućnosti za prevođenje uvodnih studija, zadovoljio se kraćim, skicoznim natuknicama. Nikad se nije pomirio s prestankom izlaženja Spomenika (deseti svezak objavljen je 1979, a posljednji, dvanaesti, tek nekoliko tjedana prije smrti), čini mi se da je suvremeno objavljivanje slabo poznatih notnih partitura starih hrvatskih skladatelja smatrao svojim stožernim, životnim projektom. Županovićevi su Spomenici nakladnički i kulturološki pothvat bez presedana u hrvatskim okvirima, u tim je svescima, ali i na drugim mjestima, objavljeno više od tisuću stranica partitura starih hrvatskih majstora, tu su prvi put u suvremenom izdanju svjetlo dana ugledale skladbe Antica, Bossinensisa, Patricija, Skjavetića, Cecchinija, Jurjevića, Ivančića, Sorkočevića, Bajamontija, Morgensterna, Livadića... Koliko mi je poznato, u Županovićevoj ostavštini trebalo bi biti transkripcija za barem još nekoliko svezaka.

Profesora Županovića prvi put sam potražio kao student u hodnicima Muzičke akademije u Gundulićevoj ulici, donio sam mu na provjeru svoje prijepise polifonih misa Gaetana de Stefanisa iz 1700, slabo poznata talijanskog majstora, kapelnika u splitskoj stolnoj crkvi. I od tada, od kraja sedamdesetih, gradili smo odnos u kojemu mi je on bio Mentorom u homerovskom smislu, učitelj i vodič, pažljivi čitatelj mojih prvih znanstvenih pokušaja, zatim magistarske i doktorske radnje, strogi kritičar, uvijek spreman za savjet i riječ poticaja. A kad sam 1983. imao sreću pronaći zagubljeni unikatni primjerak Lukačićevih Sacrae cantiones u Krakovu, ubrzo mi je došao s popisom još nekoliko desiderata kojima bi valjalo ući u trag. Ponovnome pronalasku Skjavetićevih i Cecchnijevih tiskovina, također u krakovskoj Biblioteci Jagiellonskoj, veselili smo se kao djeca. Tada sam, uz pomoć mlađe braće, stao s mikrofilmova razvijati u improviziranoj tamnoj komori na stotine fotografija starih nota, a profesor Županović uskoro je svoje transkripcije Skjavetićevih moteta, te Cecchinijevih duhovnih skladbi i sonata, ponudio za suvremene praizvedbe na Varaždinskim baroknim večerima.

Nema dvojbe da će Spomenici doživjeti reviziju, novo doba nalaže nove, suvremenije paleografske poglede. Uostalom, i sam je Županović budno pratio što se događa na paleografskome planu i sustavno je unosio u transkripcija nova rješenja. Dovoljno je pogledati prve sveske i recimo pretposljednji, jedanaesti, svezak, posvećen Skjavetićevim motetima, u kojemu su moteti starog Šibenčanina predstavljeni na razini vrhunske stručne akribije. Spomenici zaslužuju i nastavak i profesor se Županović nastavku svoje zamisli iskreno radovao.

Nedostižan uzor

Profesor Županović — stari profa, kako mi se potpisivao na pismima — ostao mi je u sjećanju ponajviše kao nenadmašni predavač. Učionica je bilo njegovo pravo radno mjesto, tu je u kontaktu sa studentima brusio ideje, živo gestikulirajući izazivao reakcije, budio interese i nalazio nove, mlađe suradnike. Nikad nije imao zapisana predavanja. Ponekad bi se zagledao u neki od svojih papirića, koje je poput šalabahtera nosio sa sobom, stalno je skakutao sitnim koracima između ploče i staroga magnetofona, zapisivao važne godine (zato valjda šalabahteri), crtao shematizirane glazbene oblike. Nerijetko se činilo da na predavanju improvizira, da bismo mi studenti tek pri kraju predavanja (a običavao je držati dva blok-sata zajedno, dakle puna četiri školska sata) otkrili da je u toj naizgled improvizaciji sve do u detalje unaprijed isplanirano. Bio je nedostižni retor, premda je zazirao od retoričkih školničkih figura, radije se utjecao jednostavnu iskazu i šarmantnim doskočicama. Jedino je Županović mogao držati cijeli semestar predavanja i seminare o Lisinskom, a da sva ta izložena građa djeluje kao primamljiv krimić.

Na početku ove oproštajne riječi spomenuo sam Županovićevu moralnu vertikalu, njegovo ustrajanje na uvjerenjima do kojih je držao. Nerijetko se zbog tih uvjerenja sukobljavao, bio je strastveni polemičar, oštar i beskompromisan sugovornik. Nije se odveć uklapao u institucionalizirane oblike društvenoga stručnog djelovanja, nagrade su ga uglavnom zaobilazile, stipendije ga se nisu ni doticale. Jedinu stalnu potporu dobivao je od festivalske manifestacije Varaždinske barokne večeri, gdje je uz prijateljsku i stručnu pomoć dirigenta maestra Vladimira Kranjčevića imao prigode sustavno prezentirati svoje transkripcije starih hrvatskih skladatelja. Da nije bilo te suradnje — treba znati i treba ovom prigodom podsjetiti — teško da bi bilo Županovićevih tisuća stranica transkripcija, objavljenih u seriji Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, teško je zamisliti cjelokupni Županovićev muzikološki rad. A s kojim je poteškoćama u tim olovnim vremenima bilo skopčano predstavljanje stare hrvatske, i još k tome uglavnom crkvene glazbe, predobro je poznato.

Lovro Županović u svoje je tekstove bez zadrške unosio uzbuđenja novih spoznaja, nerijetko uskličnicima označujući ushit ili pak usmjerujući oštri polemički žalac. Hrabro je kročio avanturama duha, zazirući od kompromisa i skrupula. Duboki je trag ostavio među svojim učenicima i prijateljima. Trag je to ostavljen u baštinu, u zalog naraštajima što dolaze.

Stari profa, neka ti je laka hrvatska zemlja. Tvoj

Ennio Stipčević