Lopte u zrcalu

Lopte u zrcalu

Rad Vlaste Žanić ne treba nekih bitnih objašnjenja. Asocijacije su izravne i jasne. Ali se ne iscrpljuju i ne završavaju u datom značenju

Pokušavam objasniti sama sebi što mi je u radovima Vlaste Žanić tako dobro. Objasniti sebi kako bih prenijela dalje. Možda tekstom čitatelju.

I nisam zapravo stigla daleko u tom samoj-sebi objašnjavanju. Jer je objašnjenje vrlo osnovno. A radovi su dobri, bolji od onoga što ću vam možda moći prepričati, što ću moći opisati, što ću moći prenijeti tekstom.

Vlasta Žanić iznimno dobro pročisti stvar, ne oduzimajući joj sočnost, boju, toplo / hladni osjet... Pročisti je u konceptu pa si onda dopusti malo bogatstva u realizaciji. Ali to odlično uravnoteži. Zato je teško opisati zadovoljstvo koje pružaju Iluzija 1 i Iluzija 2.

Potpuno sam uvjetovana razumijevanjem slušatelja, gledatelja, recipijenta (onoga drugoga)... Ako ne možemo prenijeti saznanje i značenje koje nije zajedničko, ostajemo osuđeni i zatvoreni u polju priopćivog. I sada i ovdje ne mogu vam ispričati iskustvo ako ga ne dijelite sa mnom. I to će iskustvo ili saznanje brzo izblijedjeti.

Video-loop, instalacija, performanse... Kada sam išla pogledati izložbu nakon otvaranja, performance si mogao i trebao napraviti sam. Dobro je kad imaš nekoga da »performira« s tobom. U sredini prostora postavljena je sjajna i glatka metalna ploča. Ona funkcionira kao zrcalo ali i kao zaslon zbog kojega ne vidim suigrača. Okolo su bijele lopte, njima se nabacujem, dobacujem s onim s druge strane zaslona. Prvu sam loptu uhvatila. Nevjerojatno. Je li slučajno? Kako sam samo znala kuda će doletjeti kad ne vidim bacača?

I već sam se tu i ja lagano ulovila na udicu Iluzije — rekla bih na iluziju da se nešto dogodilo. Nekako sam baš bila zadovoljna kada sam ulovila tu prvu, nisam to očekivala, razveselilo me. Krenula sam dalje bacati, zanositi se, brzo i veselo. Lopte su istim ritmom dolijetale s druge strane. Možda se i on veselio?

Dakako, mnogo ih je padalo i sa strane, ali to me nije brinulo. Činilo mi se da on hvata većinu mojih lopti. Uostalom one koje ne ulovi vidim jer odmah padaju na pod. I tada, baš tada sam primijetila da imam njegove noge.

Refleks moga veselog lica, mog tijela na mjestu gdje prestaje zaslon spojio se s nogama mog suigrača. Tu sam se zaledila, bilo je smiješno, ali ne baš skroz bezazleno. Ostavila sam lopte i prešla na video.

To je Illusion 1 snimljena s igračem i igračicom u trajanju od nekoliko minuta. Tu se sada može istodobno vidjeti što se zbiva s obiju strana zaslona i kako se na refleksnom zaslonu stvaraju čudne i lijepe zamke za oko. Ali i dušu!

— Dodaj loptu!

— A gdje si, kamo da dodam?

I druga se Iluzija vrti oko hladne, glatke, sjajne pregrade između nas. Između Vlaste i nekoga, između mene i tebe. Ledena je ploča između nas. Ali ona je zaslon. Na njoj se reflektira onaj koji stoji ispred nje i nazire onaj drugi s druge strane. I priča kreće. Nakon minute ili dvije sleđena gledanja počinjete shvaćati da ona s one druge strane pokušava nešto učiniti. Ona rukama gladi tu ledenu ploču. Ona to radi i uspijeva. I vi nužno čak i tako samo gledajući u tome sudjelujete. U hladnoći leda, u praćenju ruku, u razotkrivanju odraženoga lika sa strane kamere.

To je rad Vlaste Žanić. Ne treba nekih bitnih objašnjenja.

Asocijacije su izravne i jasne. Ali se ne iscrpljuju i ne završavaju u datom značenju. Poput loptanja daje nam priliku da se uvučemo u priču i na vlastitoj koži osjetimo nešto što će nam se učiniti da je upravo to ta Iluzija. Ali ona će opet biti samo moja Iluzija, samo tvoja Iluzija.

Jako je lijepo, jako je jednostavno. Iluzija je, ali nam daje mogućnost da sudjelujemo. Tako je jednostavno, ali ipak uvijek ima dalje. Ostali smo pola sata sa samo dva rada!

Marina Viculin