Kunst, a ne hrvatski Jeff Koons

Kunst, a ne hrvatski Jeff Koons

Kristijan Kožul, po nekima naš najradikalniji umjetnik, prije dvije se godine vratio s Likovne akademije u Düsseldorfu i otada niže uspjehe koji su, posebno u posljednje vrijeme, baš zaredali

Dvadesetosmogodišnji umjetnik Kristijan Kožul u svojim se radovima referira na poetiku trasha, kiča i campa, komentira siromaštvo, transvestiju, invaliditet, licemjerje... Diplomant prestižne Likovne akademije u Düsseldorfu (klase profesora Jannisa Kounellisa i Irmin Kamp), u Zagreb se vratio prije dvije godine. Od tada niže uspjehe i hvalospjeve kritike i publike, a Branko Franchesci, voditelj Galerije Miroslav Kraljević, smatra kako je riječ o trenutno našem najradikalnijem umjetniku. Kristijan Kožul svoj je rad Tease ovih dana izložio u sklopu Queer festivala, a samo nekoliko dana prije za isti je rad dobio nagradu Filip Tradea. Na nedavno održanu Salonu mladih izložio je zapaženi rad Nevjesta, sado-mazo masku za lice izrađenu u maniri vjenčanice.

Rad u kojemu sadomazohističkim cipelama daješ glamour i eroticizam i govoriš o transvestitima bio je izložen u sklopu Queer festivala, u prostorijama butika Image Haddad. Također, dobio je nagradu od pet tisuća eura za suvremene umjetnike tvrtke Filip Trade. Rad se nastavlja na tradiciju tvojih prijašnjih radova, koje karakterizira poigravanje kičem i sukobljavanje s kodeksom lijepog. Kako je došlo do te poetike u tvome stvaralaštvu, po kojoj tvoj rukopis postaje prepoznatljiv?

— Odjeća iz kolekcije Tease specijalno je dizajnirana da udovolji seksualnoj fantaziji, da je na vrlo izravan način pobudi. Naime, sva ta odjeća pobuđuje asocijacije ležernosti i neobavezne seksualnosti koja se nudi u krugu striptiz-bara. Ovdje je izazov bio uništiti tu bezbrižnost, a zadržati vizualnu kvalitetu odjeće unatoč nanesenim aplikacijama koje će je učiniti u potpunosti nefunkcionalnom. Takvu logiku konfrontacija željenog i zazornog napravio sam i u prethodnom ciklusu.

Ciklus sličan po estetskom naboju, Discoware kolekcija, u kojemu invalidska pomagala oblažeš lažnim draguljima, dobio je nagradu na posljednjem trijenalu kiparstva. U obrazloženju nagrade stoji kako si fetišizacijom invalidskih pomagala relativizirao granicu između željenog i zazornog?

— Uporaba prenaglašena ukrasa, odnosno ornamenta, činila se prikladnom da na neki način redefinira svrhu određenog objekta, sukobljavajući tako na stanovit način estetske kvalitete aplikacije na mojim objektima s njihovim stvarnim funkcijama. Dakle, u slučaju Discoware kolekcije riječ je o invalidskim pomagalima, koja nose vrlo jake negativne asocijacije bespomoćnosti ili nesamostalnosti, suprotstavljenima prenaglašenoj ikonografijom disko-razdoblja sedamdesetih, što pak asocira na vrlo frivolan, ležeran životni stil, šarmantnu i nostalgičnu dekadenciju.

Nakon završena studija u Njemačkoj, prije dvije godine, vratio si se u Hrvatsku i od tada se može reći da nižeš uspjeh za uspjehom kod domaće kritike. Nazvali su te, među ostalim, i najradikalnijim hrvatskim umjetnikom danas. Slažeš li se s time?

— Mislim da nisam radikalan umjetnik, radikalan umjetnik u Hrvatskoj je prije Boris Šincek, koji dopušta da ljudi pucaju u njega. U usporedbi s tim moja se umjetnost čini prilično benignom.

Zašto se netko tko ima talenta uopće vraća iz ipak neke vrste meke umjetnosti, Düsseldorfa, u Zagreb, odakle je lansiranje na svjetsku scenu mnogo teže, ako ne i nemoguće?

— Kada bi lansiranje na svjetsku scenu od bilo kuda bilo tako jednostavno, vjerojatno bi svi umjetnici bili slavni i bezbrižni. Ono što je istina jest da dobri hrvatski umjetnici u osnovi trebaju samo Hrvatskoj, i dok god ne bude postojao dosljedan napor da se našu scenu zadrži kod kuće i tu joj se osigura siguran temelj, sve nas koji odemo van gledat će se kao izbjeglice, jer naš odlazak neće biti stvar odluke, nego svojevrsne nužde. To nije vrlo zahvalna pozicija za stvaranje bilo kakve karijere.

Ovih se dana skupina profesora i studenata Akademije likovne umjetnosti pobunila kako je program ALU zastario. Kao student zagrebačke, a potom düsseldorfske likovne akademije, tom si prigodom izjavio kako je ALU zastarjela barem nekoliko desetljeća. Što napraviti u tom smislu?

— Zaposliti nove profesore, otvoriti nove odjele i, prije svega, dokinuti ideju da likovna akademija obrazuje zanatlije, a ne umjetnike. Ukoliko se zadovoljimo time, dovoljna nam je srednja škola za primijenjene umjetnosti.

Kosti, perle, svila, suho meso, zrcalo, čavli, žileti, porculan, potom transformacija lubanje, akvarija, proteze... samo je mali dio repertoara od kojega gradiš svoj umjetnički svijet.

— U onom tenutku kada sam zapravo počeo spajati nespojivo morao sam zaboraviti koncept umjetničkog medija, dapače, stalno si bombardiran objektima, predmetima koji nose autonomne asocijacije i koje, da bi ih iskoristio, moraš na neki način unijeti u svoj opus materijala, i ako to znači čišćenje kostiju da bi ih se moglo zatvoriti u staklene dječje zvečkice, tim bolje.

Smatraš li sebe hrvatskom verzijom kraljeva hipertrofiranoga kiča, Jeffa Koonsa ili Matthewa Barneya?

— Osobno ne bih volio biti hrvatska verzija bilo čega.

Kako si prešao s videa na objekte? Smatraš li da je video pomalo istrošena forma?

— Nijedna umjetnička forma nije istrošena, stvar je samo u tome da umjetnici uvijek iznova moraju naći načina da je osuvremene i učine zanimljivijom. Ja sam se odlučio vratiti objektu posve spontano i bez nekog predumišljaja da je određeni medij zahvalniji za umjetničko stvaralaštvo od drugog, osim toga, baviti se uglavnom objektima dvije-tri godine ne znači da se umjetnik odlučio odreći svih drugih medija.

Kao osoba djeluješ jako veselo i uvijek dobre volje. Otkuda toliko morbidnosti u tvojim radovima?

— Svatko u životu nađe svoj oblik terapije.

Na nedavno održanu 27. salonu mladih zapažen je bio i tvoj rad Nevjesta...

— Nevjesta je sado-mazo maska za lice izvedena od satena i čipke u maniri vjenčanica. Okićena bijelim lancima i ciferšlusima stoji uokvirena velikim drvenim ovratnikom, također presvučenim satenom i svilom. Sva ta bjelina i sjaj i pridodane vrijednosti čistoće i nevinosti toliko su nespojive sa suvremenim životom, da mi se cijeli obred vjenčanja čini gotovo dekadentnim, kao nekakva ceremonija kojom ispunjavamo tradicijsku formu udovoljavajući nekom našem skrivenom fetišu. Sada, s druge strane, taj socijalni hedonizam koketira i s idejom žrtvovanja, odnosno predaje mužu, da čini s njom što ga volja... Možda je to zapravo i okosnica tog rada, ta pretpostavljena ženska pasivnost utjelovljena u tradiciji obreda, predaje mlade, iako je stvarno i izazov promijeniti ili možda razotkriti pravi karakter jedne od najčešće željenih i rabljenih uniformi, s druge strane, možda me samo drma paranoja.

U slobodno se vrijeme baviš mačevanjem. Otkud interes za to?

— Ha! To je vjerojatno također oblik terapije. S obzirom da ne vidiš protivnikovo lice, stvarno si možeš pustiti mašti na volju tko ti stoji nasuprot.

Razgovarala Patricia Kiš